Štoviše, ove se godine očekuje rast od 0,7 posto jednako kao i u slučaju Francuske, dok su se ekonomije Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke smanjile. Time je propala nada da će sankcije onemogućiti Rusiju da ratuje, piše u svojoj analizi ugledni The Economist.
Iako je i sâm ruski predsjednik Vladimir Putin rekao da su ‘ilegalne sankcije Zapada srednjoročno naštetile ruskoj ekonomiji‘, sad nije pitanje može li Rusija izdržati dugotrajan rat – jer može – nego može li podnijeti intenzivnije borbe koje bi mogle dovesti do preokreta na ratištu. To se, pak, čini posve nemogućim.
Ruska je birokracija u posljednjih 14 mjeseci uspjela postići tri stvari: izdržati pravu kanonadu sankcija, opremiti vojsku u dovoljnoj mjeri da pokrene invaziju, a sve je to učinjeno bez nekog drastičnog pada životnog standarda ruskih građana. Međutim, svaki pokušaj eskaliranja sukoba neizbježno bi poništio dosadašnje dobre rezultate.
Sankcije pune rupa
Rusija se suočila s najširim spektrom sankcija ikad nametnutima nekoj velikoj državi, uključujući sankcioniranje pojedinih osoba povezanih s ratom, financijskih transakcija i uvoza pojedinih dobara u Rusiju kao i izvoza većine dobara iz Rusije. No ekonomski napad nije bio učinkovit koliko se očekivalo, jer u sankcijama postoje velike rupe, a Rusija je našla način i kako da neke od sankcija posve zaobiđe.
Neke od najvidljivijih sankcija odnosile su se na oligarhe i Putinove pajdaše, pa je sankcionirano ukupno 2.215 osoba koje više ne mogu putovati u zapadne zemlje, raspolagati imovinom ili oboje. Iako su se mnogi bogataši žalili na sankcije, tek su rijetki napustili Rusiju i odrekli se državljanstva.
Unatoč izvješćima o zaplijenjenim jahtama, ruski oligarsi i dalje jedu kavijar. Strane su vlade zamrznule oko 100 milijardi dolara vrijednu imovinu ruskih državljana, što je četvrtina njihove ukupne imovine koju drže u inozemstvu. Mnogim bogatim Rusima najveći su problem putovanja jer ne mogu doći na Francusku rivijeru, pa su Dubai i Antalija glavne zamjene. Ironično, sankcije bi mogle utrti put novoj generaciji oligarha koji spremni čekaju da ugrabe imovinu koja je ostala kad su zapadne firme napustile Rusiju, Iako je taj potez trebao izazvati nelagodu u užem Putinovom krugu, malo je pokazatelja da se to doista i dogodilo.
I financijske sankcije su imale ograničen učinak. Nakon invazije, deset ruskih banaka je izbačeno iz sustava SWIFT pa oko trećine ruskih banaka više ne može poslovati u dolarima i eurima.
No, Zapad nije posve odsjekao ruske banke jer i dalje mora plaćati naftu i plin koji se i dalje uvoze iz Rusije. Te transakcije obavljaju se preko Gazprombanke, koja je i dalje u sustavu SWIFT-a. Osim toga, Kina je ponudila zamjenu za SWIFT pa se transakcije nastavljaju obavljati preko njihovog sustava CIPS, koji je od početka rata doživio rast od 50 posto. Također, značajno se povećalo poslovanje u kineskom juanu, kao i u indijskim rupijama i emiratskim darmama.
I sankcije vezane uz izvoz nekih roba također su razočarale. SAD je zabranio izvoz visokotehnološke robe u Rusiju, dok su se mnoge europske tvrtke dobrovoljno povukle. Ipak, Rusija nastavlja uvoziti gotovo jednaku vrijednost roba kao i prije invazije, a novi trgovinski partneri zamijenili su zapadne. Primjerice, Kina danas u Rusiju izvozi gotovo dvostruko više roba nego 2019. Povećao se i uvoz zapadnih dobara u Rusiju preko trećih zemalja, a uvozi se sve – od gaziranih napitaka do računalnih čipova.
U 2022. godini se tajanstveno udvostručio izvoz iz EU u Armeniju, a izvoz iz Armenije u Rusiju se utrostručio. I srpski izvoz mobitela u Rusiju narastao je s 8,518 dolara, koliko je iznosio 2021., na čak 37 milijuna dolara u 2022. godini. I uvoz perilica za rublje iz Kazahstana u Rusiju se povećao s gotovo nule 2021. godine, na skoro 100.000 komada 2022. godine.
Ti aranžmani imaju i negativnu stranu jer su ruski poslovni krugovi bliži Bruxellesu nego Pekingu. Povećani su i troškovi transporta, a ljudi se žale na smanjen izbor, kao i lošiju kvalitetu dostupne robe. (Zabilježeno je da su se neki Moskovljani požalili na nestašicu mortadele).
Osim toga, ti zaobilazni kanali nisu dovoljni da zadovolje potražnju, pa je zabilježena nestašica nekih lijekova, kao i poluvodiča za autoindustriju. Proizvodnja je stoga, u odnosu na godinu dana ranije, opala za 70 posto. Ipak, iako Rusija više ne može proizvoditi automobile, može ih uvoziti. Nakon sovjetskog brenda Lada, u Rusiji je sada najpopularniji auto kineski Haval, čija se prodaja povećala za 33 posto.
Rusija također nekako uspijeva nabaviti dijelove za svoje civilne zrakoplove. Hakeri su uspjeli ukrasti nadogradnje softvera za zrakoplove koje ruske tvrtke više ne mogu kupiti. No, broj avionskih nesreća, iako ih je prema zapadnim standardima puno, nije se povećao.
Utjecaj sankcija na ruski izvoz bio je veći, iako su zapadne zemlje jako pazile da ne utječu na cijenu energenata za svoje potrošače. Uvoz ruskog plina u EU dramatično je pao. Rusija ima ograničen kapacitet za preusmjeravanje izvoza u Kinu, jer je plinovod koji povezuje dvije zemlje mali. Prijevoz morem zahtijeva nova postrojenja za ukapljivanje, za čiju je izgradnju potrebno vrijeme i sofisticirana tehnologija. Rystad Energy, konzultantska tvrtka, predviđa da će se ruska prodaja plina smanjiti na 136 milijardi kubičnih metara (bcm) u 2023. s 241 bcm u 2021.
Naftu je, međutim, lakše zamijeniti. U prosincu je EU, koja je 2021. kupila više od 40 posto ruskog izvoza sirove nafte, uvela zabranu uvoza. Također je zabranio svojim brodarskim tvrtkama, osiguravateljima i financijerima da omogućavaju prodaju ruske sirove nafte kupcima u drugim zemljama osim ako je cijena po barelu ispod 60 dolara. U veljači je sličan paket sankcija stupio na snagu i za rusku rafiniranu naftu.
No, azijski kupci rado su apsorbirali naftu koju Europa više ne želi. U ožujku je gotovo 90 posto ruskog ukupnog izvoza sirove nafte otišlo u Kinu i Indiju, procjenjuje ekonomski analitičar Reid I’Anson. Pojavio se novi ekosustav trgovaca u sjeni i špeditera, uglavnom sa sjedištem u Hong Kongu i Dubaiju, koji pomažu u transportu nafte pod embargom do njihovih novih odredišta. Ovi novi kupci, plus visoke cijene djelomično uzrokovane ratom, pomogli su da se ruski proračunski suficit 2022. poveća na rekordnih 227 milijardi dolara, odnosno 10 posto BDP-a.
Ali, malo je vjerojatno da će i iduća godina biti tako sjajna. Cijena barela Brenta, referentne vrijednosti nafte, pala je ispod 85 američkih dolara s prosječnih 100 dolara koliko je iznosila 2022. Urals, glavni ruski brend nafte, sada se prodaje uz velike popuste u ruskim lukama, ispod 50 dolara u prosjeku, prema Ministarstvu financija, u usporedbi sa 76 dolara u prosjeku, koliko je stajao 2022. godine. Rusiji bi trebala cijena znatno viša od 100 dolara po barelu kako bi uravnotežila svoj proračun, procjenjuju analitičari. Međunarodna agencija za energiju procjenjuje da su prihodi Rusije od nafte u ožujku bili 43 posto manji nego godinu dana ranije. Ekonomisti očekuju da će suficit proračuna ove godine pasti na 3-4 posto BDP-a, u skladu s prosjekom iz 2010-ih.
A niža prodaja ugljikovodika znači manje državne prihode. U 2022. ruska vlada imala je deficit od oko 3 bilijuna rubalja (37 milijardi dolara) ili 2 posto BDP-a. Ove godine planira nešto slično, no deficit u rasponu od najmanje 10 bilijuna rubalja, što je 5 posto BDP-a, izgleda vjerojatnije.
U isto vrijeme, ruska država ima pregršt načina kako da se financira. Bogatstvo Rusije procjenjuje se na oko 150 milijardi dolara, što je oko 10 posto BDP-a, čak i nakon lanjske vojne potrošnje od 30 milijardi. Država bi također mogla izdati više zadužnica. Prošle su godine ruske energetske kompanije imale mnogo gotovine, koju sada negdje treba smjestiti. Tim kompanijama, koje su pretežno u državnom vlasništvu, mogao bi biti nametnut novi porez na neočekivanu dobit. Kako je rekao Richard Connolly, specijalist za rusku ekonomiju, ‘vlada uvijek može uzeti novac velikim kompanijama‘.
Novac je ključan za rat
Za buduće ratne napore novac će biti ključan. Prema nekim procjenama, invazija na Ukrajinu Rusiju godišnje košta pet bilijuna rubalja godišnje, što je tri posto njezinog BDP-a manje nego postotak američkog BDP-a, koji je SAD trošio na Korejski rat.
No, zamjena oštećenog oružja i nabava municije nije samo pitanje novca. Rusija troši vojne zalihe u ogromnim količinama. Procjenjuje se da je dosad uništeno između 8.000 i 16.000 oklopnih vozila. Također, Rusija je izgubila mnogo aviona, dronova i raketnih sistema.
Jedna od mogućnosti je osloniti se na postojeće zalihe, iako je mnogo od te opreme staro i potreban joj je popravak. Druga je mogućnost oružje namijenjeno izvozu preusmjeriti na prvu liniju bojišnice. Siemon Wezeman iz švedskog think tanka SIPIRI uočio je u Ukrajini tenkove namijenjene Alžiru.
Također, Rusija nastoji proizvesti još oružja. Dmitri Medvedev, zamjenik čelnika ruskog Vijeća sigurnosti, nedavno je rekao da će Rusija 2023. proizvesti 1500 modernih tenkova. Dužnosnici su također rekli da će Rusija krenuti s masovnom proizvodnjom dronova. Neke tvornice rade i danju i noću, a država im velikodušno daje novac ili naređuje bankama da to učine.
Međutim, problem u proizvodnji naprednog oružja je u tome što su im potrebne visokotehnološke komponente koje proizvodi Zapad, a do kojih više ne mogu doći zbog sankcija.
Zbog toga su počeli dijelove koje imaju preusmjeravati tamo gdje su potrebniji. Tako je, primjerice, obustavljena izrada biometrijskih putovnica kako bi se uštedjelo na mikročipovima. Također se u velikom broju uvoze suvremene perilice rublja, kako bi se iz njih izvadili dragocjeni čipovi koji se, pretpostavlja se, mogu koristiti u projektilima.
Ipak, količina proizvedenog oružja nije ni izbliza dovoljna da bi Rusija mogla nadopuniti zalihe koje se ubrzano troše. Ukrajinski i zapadni vojni dužnosnici vjeruju da je Rusija potrošila većinu najpreciznijih vođenih projektila. Serijski brojevi na iskorištenim projektilima sugeriraju da sada troše nove, proizvedene tijekom rata. Insajderi tvrde da ruska vojska sada zahtijeva deset puta više nego tvornice mogu proizvesti. Što se dronova tiče, problem je nedostatak softvera i tehničke opreme.
No što Rusiji nedostaje u pogledu kvalitete, ona nadomješta kvantitetom tako što osuvremenjuje staro sovjetsko oružje. Procjenjuje se da mjesečno modernizira oko 90 starih tenkova, ugrađujući u njih novu elektroniku i komunikacijske sustave. Također preuređuju stare projektile, koji su manje precizni, ali ih je teže presresti, te rastavlja civilne avione kako bi njihovim dijelovima popravili borbene zrakoplove.
Rusija također dobiva vojnu opremu od svojih saveznica. Neki artiljerijski projektili, čini se, dolaze iz Kine preko Bjelorusije. Rusija također kupuje civilne dronove od svojih istočnih susjeda, kao i artiljerijsku municiju od Sjeverne Koreje. Ukratko, Rusiji ponestaje oružja, ali je pronašla način kako da spriječi potpuno iscrpljivanje zaliha.
Manjak ljudstva
Izazov posve druge vrste je pronalazak dovoljno ljudi koji bi nastavili rat. Mnogo ih je poginulo u borbama, a još mnogo više ih je pobjeglo iz zemlje. U prosincu 2022. broj zaposlenih Rusa ispod 35 godina starosti pao je za 1,3 milijuna. Osjeća se i nedostatak radnika. Na svaku nezaposlenu osobu, dolaze 2,5 slobodna radna mjesta, a polovina tvrtki bori se da nađe zaposlenike. Stručnjaci poput IT-jevaca, inženjera i odvjetnika posebno su rijetki.
Manjak radne snage otežava i regrutiranje novih snaga. Vojska je počela pozive slati e-mailom, zbog čega je ljudima teže izbjeći novačenje. Ipak, Rusija neće tako skoro potrošiti sve mladiće: prije rata procjenjivalo se da ih ima oko 17 milijuna. Ali više ljudi na fronti, znači manje radnika u tvornicama i u uredima. A što su novačenja češće u velikim gradovima poput Moskve i Sankt Petersburga, to je veća opasnost od pobune.
Treće veliko postignuće vlade Rusije je to što je uspjela održati životni standard građana. Prošle je godine potrošeno dodatnih 3 posto BDP-a na stimuliranje ekonomije. Osim veće vojne potrošnje, potpora stiže i u vidu veće ekonomske pomoći civilnim kompanijama. Banke su zamoljene da tvrtkama s velikim kreditima daju više prostora da predahnu. 2022. godine propalih firmi je bilo najmanje u posljednjih sedam godina.
I socijalna davanja su porasla sa šest na sedam milijardi rubalja (4,5 posto BDP-a). Međutim, Vladimir Milov, bivši zamjenik ministra energije, kaže kako davanja federalne vlade čine tek dio ukupne pomoći. Više se izdvaja za umirovljenike, majke, invalide i slične skupine ljudi. Također, više novca dobivaju i skupine posebno važne predsjedniku Putinu poput obitelji s više djece. Izvan Moskve, naknada za poginulog vojnika ponekad je dovoljna da njegova obitelj kupi stan.
Sve to objašnjava kako to da rat nije toliko narušio standard građana Rusije. Potrošačke cijene prošle su godine narasle za 12 posto, uglavnom zbog devalvacije rublja. I dok su plaće rasle, vrijednost štednje građana tek se malo smanjila. Inflacija je u ožujku bila tek 3,5 posto.
Sve u svemu, ruska se ekonomija pokazala vrlo otpornom. BDP je pao tek za 2 do 3 posto prošle godine, što je značajno manje od 10 do 15 posto koliko su procjenjivali ekonomisti. Rusija je, kažu analitičari, prije godinu dana izašla iz recesije, a većina ih smatra da će ekonomija Rusije ove godine porasti ove godine.
Sve ovo ukazuje na to da će Putin vjerojatno biti u stanju još neko vrijeme nastaviti sa svojim ratnim naporima. Međutim, proširiti i eskalirati rat, nešto je posve drugo. Neki s desnog spektra ruske politike zagovaraju još veću potrošnju na invaziju od tek nekoliko postotaka BDP-a. Naposljetku, Rusija je već 1942. i 1943. vodila totalni rat tijekom kojega je na borbe trošila nevjerojatnih 60 posto BDP-a, kaže u svojoj knjizi ‘Accounting for War‘ Mark Harrison.
Ali teško je zamisliti kako bi Putin mogao povećati ratne napore, a da ne ugrozi standard i ekonomsku stabilnost. Prvi bi problem bio brzo prikupljanje novca. Naime, nisu svi računi ruske države likvidni. Tiskanje novca bi potaklo inflaciju i srozavanje vrijednosti rublja i životnog standarda. Povećanje poreza ili nagli zaokret u javnoj potrošnji također bi utjecali na osobna primanja. A bilo koja od tih mjera potkopala bi privid mirnoće i stabilnosti, koji Putin po svaku cijenu želi održati.
‘Naravno, obrana zemlje je prioritet broj jedan‘, nedavno je rekao. ‘No, ne smijemo ponavljati greške iz prošlosti i uništiti vlastitu ekonomiju.‘
Nije jasno ni kako bi se povećanjem potrošnje postigao željeni rezultat. Ruska je ekonomija postala više centralizirana, no ipak nije tako kontrolirana kao u sovjetsko doba.
Pretvaranje proračunskih elemenata u konvencionalno oružje stoga bi, u najboljem slučaju, potrajalo. Taj bi napor pogoršao uska grla koja već sada ograničavaju rusku vojnu proizvodnju, primjerice u strojevima koji su podložni sankcijama i u kvalificiranim radnicima. Mnogo bi ovisilo o kontinuiranoj pomoći Kine, zaljevskih država i drugih zemalja kroz koje teče ruski kapital i uvoz – i one bi mogle biti nervozne zbog poticanja velike ruske eskalacije.
‘Uzimajući u obzir postojeće sposobnosti i ograničenja Rusije, vjerojatno će se odlučiti za sporiju iscrpljujuću vojnu kampanju u Ukrajini‘, navodi se u izvješću Centra za strateške i međunarodne studije (CSI-a). Putin je uspio spasiti rusko gospodarstvo od najgorih učinaka rata i sankcija – ali na takav način za koji je malo vjerojatno da će mu omogućiti pobjedu u ratu.