Kao primjer navodi i izjavu Stevea Jobsa iz 1995. godine, koji je tada rekao da je Macintosh bio toliko uspješan upravo zato što su ga stvarali ljudi koji su bili i umjetnici i znanstvenici glazbenici, pjesnici, povjesničari, a istovremeno vrhunski programeri.
Od svih oblika umjetnosti, prema njegovu iskustvu, sviranje glazbenog instrumenta ima najjači i najširi učinak na mozak. Bilo da je riječ o klaviru, gitari ili trubi – aktivira se gotovo cijeli mozak: motorika, prepoznavanje uzoraka, regulacija emocija, kreativnost i izdržljivost.
Zbog toga smatra da bi roditelji trebali poticati djecu da nauče svirati što ranije. Istraživanja pokazuju da djeca koja uče glazbu imaju većiIQ, bolje jezične vještine i snažnije temelje za uspjeh u gotovo svakom području života, evo zašto.
1. Vizualizacija uspjeha postaje prirodna
Glazbenici ne samo da vježbaju, oni zamišljaju. Vide pozornicu, čuju tonove, osjećaju uspjeh i prije nego što se dogodi. Uče ne samo reagirati na stvarnost već je i stvarati.
2. Razvijanje posebnog odnosa prema vremenu
Kad vježbamo instrument, vrijeme više nije apstraktno. Osjećamo koliko nas košta rastresenost, a koliko donosi potpuna usredotočenost.
Postajemo svjesniji vremena, ne iz stresa, već iz poštovanja prema njemu. Ne žurimo – želimo da svaki trenutak ima smisla. Ova disciplina se prenosi na sve – od odnosa prema poslu do odnosa s ljudima.
3. Prestajemo bježati od nelagode
Nema glazbenika koji se nije morao suočiti s dijelovima skladbe koje ne voli ili u kojima zapinje. Nema prečaca. Ne možemo to prepustiti drugome ni preskočiti. Moramo ostati u tome dok ne postane lakše.
Većina ljudi izbjegava neugodne situacije, ali glazba nas uči da ih potražimo. Umjesto da paničarimo pred teškoćom, gledamo je kao priliku za rast.
4. Učimo da emocijama možemo upravljati
Glazba nije samo rezultat. Ona je način da upravljamo unutarnjim stanjem – putem zvuka, disanja, ritma i pripreme.
To postaje vještina koja pomaže i u svakodnevnom životu – prije teškog razgovora, u sukobu ili kad nas preplave osjećaji. Ne izražavamo više emocije samo spontano – već ih usmjeravamo.
5. Shvaćamo da je dosada poruka, a ne prepreka
Glazbenici ne sviraju ljestvice bez cilja. Znaju što žele usavršiti: preciznost, kontrolu, fraziranje. Bez toga pažnja odluta, a vježbanje postaje dosadno.
Dosada je zapravo signal – mozak poručuje: „Pokaži mi čemu ovo služi.” Ta spoznaja mijenja sve. Umjesto da nešto označimo kao dosadno, pitamo se: „Koji mi je cilj?”
6. Kad zapnemo, učimo izmišljati nova rješenja
Ponekad nešto jednostavno ne ide – prsti se ne protegnu, ritam ne štima. Pa probamo drugačije. Improviziramo, presložimo, skladamo nešto novo.
Tada neuspjeh postaje gorivo. Glazba nas uči: kad ne možeš slijediti kartu, nacrtaj novu. Inovacija nije talent – ona je odgovor na prepreku.
7. Naši standardi rastu – i ostaju visoki
Jednom kad čujemo razliku između „u redu” i „izvrsno”, više ne možemo čuti isto. Kad osjetimo kako izgleda trenutak izvrsnosti, osrednjost postaje neprihvatljiva.
Glazba nas uči da očekujemo više – ne zato što težimo savršenstvu, već jer poštujemo ono što je moguće postići.
8. Učimo stvarati i za druge, ne samo za sebe
Dok sviramo, često zamišljamo publiku – ne zato da je impresioniramo, već da nekome nešto prenesemo bez riječi.
To oblikuje i naš pristup radu i stvaranju. Počinjemo se pitati: „Je li ovo dovoljno dobro da nekome nešto znači? Hoće li ga natjerati da osjeća, misli, raste?”