Prisjetimo se njegovog intervjua iz 1990. godine.
Januar 1990.
Pričalo se da te nema na radiju i televiziji jer si, navodno, bio uhapšen?
Da. Pa, meni bi to jako odgovaralo – za biografiju! (Smijeh) Uh, da sam kojim slučajem stvarno bio uhapšen, pa da je još bilo nekih intervencija, bilo bi to zaista sjajno. Pa, zar nije i Lech Walesa dobio Nobelovu nagradu jer je bio žrtva, a o Isusu da ne govorimo! On je najbolji imidž napravio od toga što je razapet i što su ga mnogi gnjavili… Nisam bio nikad uhapšen, ali nikad nije kasno!
Postoji li neka pjesma koja je bila politički nepodobna i za koju ti je trebalo nešto više hrabrosti…
To su oni tekući problemi, koji se događaju i događat će se. Kad pišem tekstove – ne razmišljam jesu li podobni ili nisu. To se nikada ne zna. Evo, recimo, ploča Bezdan bila je savršena, vedra i optimistična. Ali, na njoj je bilo zabranjenih pjesama: Narodnjaci i Stari orkestar. Neke radiostanice prestale su ih puštati.
Dobro, de, da ne bude neke, negdje, neko… Bilo je to na Radio Sarajevu. Stari orkestar je pjesma posvećena staroj garnituri, koja je odsvirala svoje poslije određenog perioda.
Međutim – evo sad neka to bude ekskluzivno, jer ovo je prvi intervju i jedan od rijetkih u ovom sadašnjem ciklusu – kad smo kod kuće analizirali sve to, došli smo do nevjerovatnog zaključka. Kad napravim pjesmu, neće biti jasno, bar ne onima koji bi trebali paziti na to, da je pjesma o nečemu drugom. A dok shvate, proći će najmanje dva mjeseca… E, onda će ih biti sramota da pokažu da im trebaju dva mjeseca da to shvate! I onda: Pala karta! Gotovo je!
Bilo je i nekih pjesama koje se generalno odnose na političare, na ljude koji se dokopaju vlasti. Takva je pjesma Oni, koja je bila relativno pipava. Međutim, nije bilo nekih službenih zabrana. Na to se vrlo dobro pazi kod nas. Sve mora biti otprilike ovako: “Rekao mi ovaj da bolje pazim na onog dok sad malo ne prođe i, znaš, nema emitiranja…”
Jedan takav, najdrastičniji primjer imao sam u Osijeku kad sam pričao neki vic o paklu i raju. Neki lokalni novinar ugurao je u taj vic čitavu rečenicu, pa sam ja kao rekao: “…I onda je tu došao jedan s nogom… i to nam sve napravio…”
Tako nešto ne bih rekao nikada, prije svega zbog svog privatnog odgoja i iz poštovanja prema svojoj publici a, na kraju krajeva, i poštovanja prema Titu! Naravno, to je bilo dovoljno da se tu stvori neka polemika i da se to pojavi na glavnim stranicama mnogih novina. To je prenijela Arena, pa iz nje Borba, a iz Borbe – Vjesnik, koji je u istoj kući s Arenom.
Ali, mnogo ozbiljnije izgleda kad se to prenese iz Borbe. Onda to dobije savezni značaj! Odjednom nisam mogao nigdje snimati, gostovati… Doduše, bilo je ono: “E, nemoj ti sutra dolaziti na probu… izgleda da nećemo to snimiti… otpao je termin, znaš…”
Ja sam to sve “provalio”. Za divno čudo, dali su mi ovdje, u Novom Sadu, podršku na televiziji. Onda sam se polako, što kažu, rehabilitovao.
Kakvo je bilo tvoje tinejdžersko doba?
Nije bilo takve frke kao danas. Bio sam klinac baš u vrijeme kad je Vojvodina bila prva, i sad je prva i bit će opet, kad bude slavila stogodišnjicu! (smijeh) I mi smo išli na utakmice, putovali, navijali… Ako bi neko slučajno uzviknuo nešto kao “Ustaše!”, onda bi većina nas graknula na takvog: “Ćut, bre!”
Novi Sad je grad malo drugačiji od ostalih, i ovdje nacionalizma nije bilo, mislim na neki drastičan način. Imali smo jedno mirnije tinejdžersko vrijeme. Tad su bile moderne tuče na igrankama. Potječem iz jednog dijela grada u kojem su momci pratili djevojke do Kisačke ulice, s rečenicom: “E, vidimo se sutra!”
A onih ostalih sedam kilometara dalje, po mraku, išle bi jadnice same. Kao, ma neće niko da je dirne; valjda. Bilo je to vrijeme sportske borbe, vrijeme fair-playa u životu. Nije bilo tako izraženog nasilja kao danas.
A muzika…
Što se muzike tiče, oni “čupavci i padavičari”, Beatlesi, kako bi moji roditelji govorili, bili su – first class. Naravno, meni je bilo strašno kako to da moji roditelji ne shvaćaju tko su Beatlesi! A danas se ja skoro isto tako ponašam kad su heavy metalci u pitanju.
U ono vrijeme i ja sam se ložio na Deep Purple, Led Zeppelin, Black Sabbath, Alicea Coopera. I to su bili sve neki macho tipovi. To su oni tipovi od kojih se moj ćale, svaki put kad bi ulazio u moju sobu, dobro trgao. Sad, odjednom, ja se kao nešto zgražavam; kao, smetaju mi nešto oni feminizirani, s ofarbanim kosicama, napuderani, istetovirani tipovi, heavy metalci.
To je onaj banalni sukob generacija. To je normalno. To su nove generacije i ja im zavidim na tih dvadeset godina razlike među nama.
Nacionalizam. Kako ga ti vidiš?
Bilo mi je uvijek strašno kad ga osjetim. Sjećaš li se onog luđaka Hrkača, koji je podmetnuo bombu u kinu (ljeto 1968., kino 20. oktobar u Beogradu, jedan poginuo, 88 ljudi ranjeno)? Kad sam pročitao da je taj tip bio malo stariji od mene, šokirao sam se. Nije mi bilo jasno koji su ti balvani rođeni poslije rata u novoj Jugoslaviji, u posljednjem modelu Jugoslavije, koji rade tako užasne stvari.
Sad su se pojavili novi neki tipovi, od 15-16 godina, koji žive u najnovijem modelu Jugoslavije, i znaju za nacionalizam?! Ne znam kad će svi ti momci doći na ideju da nam je sve ovako samo zbog ekonomskog faktora i da zaborave nacionalizam. Moram napisati jednu pjesmu da je zabrane, pa da onda za dvije godine – svima bude sve jasno.
Čudo jedno. Vidim, ovi ljudi sa smeđim čarapama i u odjelima, za koje sam se ja uvijek pitao – ko li ih samo kupuje, valjda nikad niko – sjede u TV Dnevnicima. Gledam drugove u tim odijelima, sjede kao loši đaci, svi se nešto kriju da ih neko ne prozove. I nikom od njih ne padne ni na pamet da kaže kako je naša loša ekonomija, ustvari, razlog svih naših – raskršća!
Istočni Nijemci su stisnuli petlju, izašli na ulicu i rekli: “Fajrunt! U ovoj kafani rušimo zid!” Poslije njih se pobune Mađari, pa Česi, a mi? Mi nismo uspjeli već vjekovima pomiriti samo tri osnovne religije na našem terenu. To smo potpuno zanemarili.
Ostavili smo pravoslavce, katolike i muslimane da sami sve to riješe i nadiđu silne probleme. Trebalo je, prije svega, naučiti ispoštovati svoju, a, naravno, i ostale dvije vjere. I tu je nastao veliki debalans.
Pamtim, prije par godina. Nisi smio reći Amerika, jer je reakcija bila, kao: “Šta? Amerika?! Je li tebi Amerika model dobrog života?! A?!” A sad čujem od ozbiljnih ljudi da Amerika nije loša i da je tamo – život, moj brale! Demokratija!
Tamo imaš malu Italiju, imaš kinesku četvrt… i oni svi slave svoje nove godine. I ako si odšljakao svoje, hvala, burazeru! Slavi i ramazan i Božić i Dan mrtvih, slavi šta ti je volja. Ali radi, burazeru… doprinosi!
Vidiš, moj je ćale uvijek bio nešto prepadnut. Ako on ima samo to od ovog društva, kojem je apsolutno sve dao i otišao u penziju s punim radnim vijekom, a imao penziju manju od nekih tipova koji su se bavili mnogo nevažnijim stvarima, to je nedopustiva tuga. Ako je njemu, od svega toga, pripao samo strah… ako je samo to naslijedio…
Uvijek se plašio da će doći neko lupati mu na vrata da malo s njim porazgovara… On se vatao za glavu kada bi mene tražila – omladina! Dobro, tražili su me, pa šta! Onda on meni: “Pa, hoće te ljudi voditi u Španiju, 29 dana na Kongres omladine.”
Međutim, nisam tad otišao u Španiju jer nisam htio. Ako odem samo 29 dana negdje s njima, cijelog će života da me siluju i da govore: “Znaš šta, mi smo te vodili 29 dana tamo, ajde ti sad pjevaj – prolazi štafeta kroz našu ulicu…”
Kod mene tog straha nema, nestao je odavno, ali, nažalost, nestaje i nešto mnogo važnije: polet, entuzijazam… Ne znam šta bi moglo motivirati ovu novu generaciju. Svi su, kao, uvjereni da su neki drugi krivi što kod nas nešto ne ide. I da mi te “krive” nemamo, šta bismo, burazeru, sve uradili, kao… (smijeh)
Bio sam u vojsci kad je Tito umro. Odmah su počeli šaptati, kao, raspast će se Jugoslavija. Kad je prošlo jedno tri dana od Titove smrti – mi smo, kao, malo odahnuli: vidiš, nismo se raspali.
Tad se čuo i onaj štos: koliko će zemalja biti u Evropi 2000. godine? Bit će deset zemalja: Istočna i Zapadna Evropa i osam Jugoslavija! To sad postaje pomalo tačno. Ovi na sjeveru spuštaju rampe… Mi nećemo s njima trgovati, a sljedeći potez je: ovi neće trgovati s onima jer oni neće s ovima…
Gotovo! Na kraju – imat ćemo osam San Marina, piše Index.hr