I ona je sve to u jednoj ženi spretna i hitra da postigne sve porodične i poslovne obaveze, brojne hobije, kurseve, stručna usavršavanja. A vazda nasmijana i poletna.
Svestrana, Harisa je u djetinjstvu poželjela da se bavi muzikom. Pjevanje je bio njen prvi izbor i taman kad je uhvatila zalet, snimila nekoliko pjesama, postala prepoznatljiva, odlučila je da promijeni koordinate svoje životne putanje i usmjeri ih ka Skandinaviji.
Te 2009. godine odlazi u Švedsku sa namjerom da završi studije socijalnog rada na Univerzitetu u Orebru, ali tamo pored diplome “dobija” na dar i svoju najveću ljubav – Džimija, sa kojim danas ima dvije kćerke – petogodišnju Alisu i trogodišnju Emu. Upoznali su se u klubu preko prijatelja i nastavili da se viđaju mimo tih izlazaka.
“Kompromise smo činili samo sa vjerske strane”
– Nema velikih razlika što se tiče odgoja u Vijetnamu i Balkanu. Iako je on rođen u Švedskoj, njega je majka odgajala na svoj način, kako je naučila da treba. Eh, kasnije sam ga ja preuzela i odgojila po smjernicama Balkana (smijeh). Šalu na stranu, prepreka nije bilo, mi sve radimo po osjećaju. Nema kod nas je l’ to balkanski, švedski ili vijetnamski način. Kompromise smo činili samo sa vjerske strane, da ćemo djecu učiti lijepim manirima, da budu ljudi prije svega i da ćemo ih učiti i o hrišćanstvu i islamu. Svakako će u školi učiti o svim vjerama, pa je sasvim logično da znaju odakle su i mama i tata – priča Harisa (33).
Sa Džimijem razgovara na švedskom, on uči po koju riječ bosanskog, ona vijetnamskog, a djeca – Alisa i Ema u osnovi znaju čak četiri jezika. Otac sa njima priča najviše švedski, ponekad ubaci neke riječi na vijetnamskom. Harisa sa kćerkama priča i na bosanskom, i na švedskom, a Džimijeva mama koristi vijetnamski. Engleski su već dosta naučile preko YouTubea i TV. A šta kada je hrana u pitanju u ovako jednoj multikulturalnoj porodici?
– Džimi jako voli da jede meso. Zato i voli da dođe u Sarajevo i generalno na Balkan. U Hrvatskoj, na primjer, voli sve morske specijalitete. U Srbiju ga još nisam vodila, ali ću ga morati da ga dovedem idući put u Beograd. Inače, jedemo miks balkanske i azijske kuhinje. On voli naše pite, evo neki dan je i napravio jednu. Najviše volimo vijetnamsku supu koja se zove Pho jer svako sam sebi začini u svom tanjiru. Dakle, pravi se bazna supa sa nudlama i ostalo se dešava u tanjiru. Ja sam luda za njihovim povrćem i salatama. Kćerke vole isto supu, nudle, ćufte naše, pite, bolonjeze – rekla je Harisa, piše Žena Blic.
“Sanjam vruće kifle, fali mi Sarajevo”
Ipak, nedostaju joj mirisi sarajevskih peciva, usputni obroci u pekarama i ćevabdžinicama.
– Najviše mi fali to da mogu negdje sjesti i pojesti kuhanu i ukusnu hranu, pekare naše, nekada sanjam vruće kifle za doručak. Onako gušt je otići ujutro i kupiti ih. Što se osoba tiče, uvijek i zauvijek moja porodica, moja mama, sestra i brat. Naš spontani život bez pretjeranog planiranja, odrastanje sestrine djece, starenje moje majke. Ali to je život. Cilj mi je u budućnosti da odlazim za Sarajevo svaki drugi mjesec, i onda se vratim u mirniju luku. Ali, moram priznati da mi je srce generalno ispunjenije u Sarajevu. Vjerovatno i sa razlogom – priča Harisa, a onda se prisjeća dana kada je odlučila da iz Sarajeva ode.
Iz perspektive roditelja zna da njenoj majci i njenom ocu nije bilo svejedno. Ali, kako je vrlo odlučna u svojim namjerama, nisu mogli da protivreče.
– Mama me je nazvala tog novembra 2009. i nakon pet, šest minuta od mog odlaska rekla „Hajd’ se ti vrati.“ Naravno, ja sam tu briznula u plač – pamti.
“Mami i tati nije bilo svejedno”
Ipak, prošle su godine, navikli su se na daljinu toliko da veliko nedostajanje drže pod kontrolom. Raduju se svakom viđenju i zajedničkom vremenu, a Harisa je otkrila i kako su prihvatili njen izbor partnera vijetnamskog porijekla.
– Neću lagati, nije im bilo svejedno. Tu se radilo najviše o neznanju kako neko drugi funkcioniše. Danas je to iza nas i moja mama je moja najveća podrška. Otac je, nažalost, preminuo, ali i on je uvijek podržavao mene, moju sestru i brata. Džimi sada redovno dolazi u Sarajevo i njemu se baš dopada – priča Harisa i dodaje da ona nikada nije bila u Vijetnamu, jer je to dug put za malu djecu, ali da ima u planu da posjeti ovu zemlju uskoro.
“Želim veliki kamper i da putujem Evropom”
Harisa je, inače, završila Socijalni rad na Univerzitetu u Erebru i ima još godinu dana da privede kraju i poslovnu školu za prodaju i marketing. Pored toga ima more završenih kurseva kao što su poslovno pravo, kursevi za nasilja u intimnim vezama i nasilje zbog časti, kao i kurseve za digitalni marketing. Danas stoji iza profila H2H (Harisa to Human) sa željom da dijeli savjete za pokretanje online posla, ali i trikove za uspjeh na društvenim mrežama.
Ima i jedan životni san koji se nada da će zajedno sa svojom porodicom u budućim danima i ostvariti.
– Želja mi je da sve prodam, kupim veliki kamper, putujem Evropom i na kraju da se nastanim u Španiji jer zime ne podnosim. Ako smo u mogućnosti da biramo kakav život želimo da živimo, onda smatram da tako i treba i da radimo. Jer život je zaista samo jedan i vrlo kratak. Ima i biće uspona i padova, ali ne treba odustajati. Nikada ne znamo kada nam je zadnji dan u životu – naglašava harismatična Harisa i priznaje na kraju da joj je žao zbog muzičke karijere, da i danas osjeća čežnju i patnju za muzikom, ali da se, iako nema konkretne planove da joj se vrati, u životu vodi onom starom izrekom – “nikad ne reci nikad”.