Knjiga je objavljena u veljače ove godine, kao rezultat rada istraživanja nekoliko posljednjih godina.
Po riječima autorice Hadžizukić, spomenuta knjiga predstavlja skup različitih tekstova koje su objedinjeni u jedno.
”Tekstovi su objedinjeni na taj način da prvi tekst bude o revolucionarima i akcionarima u prozi Derviša Sušića, te sam kao svoj korpus uključila nekoliko romana ovog autora. Time sam pokazala na koji način on piše o onim ljudima koji su otišli u partizane, i onima koji to nisu, te onima koji su bili na strani fašista. Kroz tekstove sam pokazala da je zapravo Sušić dao realističnu sliku, široku paletu ne osuđujući nikoga, nego razumije sve ljude, i one koji su bili partizani, a i one koji to nisu bili, iako je i on sam bio partizan. Osim Sušića, analizirala sam i druge autore, te kroz tekstove pokazala na koji način su i oni pisali”, istaknula je Hadžizukić.
Preko autora koje je analizirala, a koji su pisali sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, na kraju knjige autorica završava s tekstom o autorima koji pišu u naše suvremeno doba, a koji ne žive u BiH.
”To je upravo taj drugi dio naslova, autori koji žive u egzilu. Neki od tih autora su Aleksandar Hemon koji radi u Americi, Bekim Sejranović koji je živio u Norveškoj, Semezdin Mehmedinović koji živi u Americi i drugi. U tom dijelu knjige htjela sam pokazati kakve oni literature pišu, koliko ima umjetničke vrijednosti kod tih autora, koje su njihove osnovne teme, te razlike među njima. Na osnovu tekstova koje sam čitala, došla sam do zaključka da su oni poprilično autobiografski nastrojeni s mnogo nostalgije prema Sarajevu i prema Bosni generalno”, poručila je autorica.
Predstavljači knjige bili su Lejla Žujo – Marić i Fatima Trbonja.
Po riječima Žujo – Marić, knjiga je koncipirana iz tri dijela i obuhvaća studije, godišnjice i pristupe, te knjiga otvara mogućnosti interpretiranja različitih književnih žanrova u nekom novom svijetlu, a u prepoznatljivom kontekstu bosanskohercegovačke književnosti i kulture, što je od velikog značaja.
”U knjizi se otvara pitanje kako pisci doživljavaju povijest i koji je njihov literarni pogled na najvažnije povijesne i kulturne procese. Revolucija i egzil su uzajamno povezani, uvjetovani, jer da bi se revolucija ostvarila potrebno je da njeni sudionici odu u egzil, odnosno možda su i neke revolucije pokrenute iz egzila”, kazala je Žujo-Marić.
Fatima Trbonja smatra kako spomenuta knjiga obuhvaća više od jednog stoljeća, što je jedan poetički i žanrovski razuđen opus koji je obuhvaćen.
”Autorica se kroz knjigu bavila kako kanonskim piscima, tako i onima koji su još uvijek manje zastupljeni u kritičkim valorizacijama i tekstovima. Poseban doprinos daje tekstovima koji se dotiču dramske književnosti, ukazujući na to da je takvih manje zastupljeno u književnoj kritici. Ono što je kroz sve radove prisutno, jeste činjenica da profesorica Hadžizukić uvijek donosi nešto što je poetički specifično, uzimajući u obzir kontekst nastanka i mogućnosti recepcije tekstova” poručila je Trbonja.