Penzioneri Bosne i Hercegovine ne mogu pješačiti stotine kilometara da bi došli u Tuzlu. Penzioneri nemaju prigradski saobraćaj da bi besplatno došli iz svim lokalnih zajednica. Velika okupljanja tipa onog u Sarajevu su minirana; “pilićarskim” optužbama vlasti o plaćenim dolascima. Daljnjeg izbora nema osim da se uvede avionski prevoz između velikh gradova. Za to nema para jer samo Vijadukt je uzeo 100 miliona.
Milijarde javnog novca se baca u havu. Čisti promašaj vlasti sa fiskalnim reformama zvanim “hiljadarka” je propao. Niko se pita kuda sve ovo vodi kada se gasi industrija u Mostaru, Lukavcu i Zenici. Iz ovih kosturova socijalističke obnove i razvoja su “izmuzene ” milijarde novca. Svi radnici su prebačeni na socijalu zvanu penzija kroz dokup staža plaćenog javnim novcem. To se zove “presipanje iz šupljeg u prazno”.
U opštoj destrukciji čitamo o saobraćajnom udesu negdje kod Maglaja. Nastradao policajac u pratnji državnog ministra na putu od Sarajeva do Doboja. To su oni sa rotirajućim svjetlima koji prate tzv. ministre. Isti taj ministar je mogao sa posla otići kući vozom ili autobusom. Niko ga ne bi poznao. Mogao je malo odspavati i vidjeti svoj narod. Zato su penzioneri zarobljeni i nemoćni.
Njih je zaključala vlast sa bravom i ključem zvanim koeficijenti. To se radi u državi gdje siva ekonomija i kriminal raste kao trava u aprilu. Sve buja. Zato je iz Tuzle otišla poruka penzionera da u državi nešto nije uredu. Penzioneri iz Tuzle ne posustaju. Narod se mora probuditi. Pravna država se mora probuditi iz dubokog sna. Novca ima u izobilju kod onih koji ga sebi preraspoređuju. O novcu treba da odlučuju oni koji ga stvaraju radom. Poruka iz Tuzle je jasna.