Dennis Gratz objasnio zašto je danas u Demokratskoj fronti

Zašto je otišao i zašto nije ostao da se iznutra bori za onu ideju zbog koje su tu stranku nekada stvarali?

U nastavku njegovu poruku prenosimo u cijelosti:

Razumijem to pitanje. Nije nepošteno. Kada ste dio jedne političke priče od njenog nastanka, kada u nju uložite godine rada, energije, prijateljstava, očekivanja… ljudi s pravom pitaju gdje je bio trenutak razlaza. Ali politički razlazi se rijetko događaju kao u filmu. Nema uvijek jednog sastanka, jedne rečenice, jedne svađe poslije koje čovjek ustane i kaže: gotovo je.

Mnogo češće to ide sporije, tiše, kroz osjećaj da se ono što je nekada bilo središte ideje postepeno pomjera prema margini.

Kod mene je u središtu uvijek bilo pitanje Bosne i Hercegovine kao normalne, funkcionalne, sekularne građanske države; ne države kao parole, nego države koja može zaštititi svakog čovjeka, posebno tamo gdje je obespravljen.

Ne govorim o državi kao o velikoj riječi koja dobro zvuči u svečanim prilikama, nego o najkonkretnijem mogućem pitanju: može li Bosna i Hercegovina zaštititi čovjeka onda kada je najranjiviji. Jer Bosna i Hercegovina nije politički smirena, uređena i dovršena država u kojoj je osnovni okvir neupitan, pa se politika može voditi prvenstveno kroz stil, komunikaciju, urbani identitet i sitne razlike u ukusu.Bosna i Hercegovina je zemlja čiji se ustavni poredak osporava svakodnevno.

Zemlja u kojoj se institucije blokiraju, država ponižava, povratnici prepuštaju sami sebi, a ideja građanske ravnopravnosti stalno proglašava nečijom “dominacijom”. To nije teorijska rasprava. To je politička stvarnost.

I upravo tu sam počeo osjećati svoje razilaženje s politikom kojoj sam ranije pripadao.Naša stranka je u svom nastanku bila važna ideja. To nikada nisam negirao i neću negirati ni danas. Nastala je iz stvarne potrebe da se u Bosni i Hercegovini pojavi građanska politika koja neće biti zarobljena etničkim matricama, starim partijskim aparatima i istrošenim političkim refleksima. U tom početku bilo je mnogo iskrene energije, mnogo časnih ljudi i mnogo uvjerenja da se politika može raditi drugačije.

Ali vremenom sam počeo osjećati ne samo da se mijenja karakter organizacije, već i redoslijed prioriteta.Sve češće sam imao osjećaj da se ozbiljna pitanja opstanka i funkcionisanja Bosne i Hercegovine potiskuju u drugi plan, dok se sve više energije troši na jednu vrstu pomodne, identitarne građanske politike. Politike koja je često znala biti glasna oko tema koje su društveno vidljive, urbane i simbolički zahvalne, ali neuporedivo tiša kada se trebalo baviti ljudima koji nemaju nikakav društveni prestiž: povratnicima, manjinskim zajednicama, diskriminiranim građanima u sredinama u kojima ih niko ne štiti.Uz to je rasla i jedna sarajevocentričnost koja se sve teže mogla ignorisati.

Kao da se cjelobosansko-hercegovačka perspektiva polako sužavala na nekoliko urbanih krugova, nekoliko medijskih prostora i nekoliko tema koje dobro prolaze u tim krugovima. A Bosna i Hercegovina nije samo Sarajevo, niti se građanska politika može mjeriti samo time koliko dobro zvuči u centru glavnog grada. Ona se mora mjeriti i time šta znači čovjeku u Foči, Prijedoru, Livnu, Stocu, Bijeljini, Čapljini, Kiseljaku, Goraždu, Mostaru, Tuzli, Zenici, Trebinju, Brčkom, Drvaru ili bilo kojem mjestu u kojem se svakodnevno živi stvarnost ove zemlje, daleko od udobnih političkih razgovora.

Naravno da su individualna prava identiteta važna. Naravno da moderna građanska politika mora govoriti o slobodama, pravima manjina, ekologiji, pravima životinja, kvaliteti života i urbanim temama. Ali problem nastaje onda kada identitarna politika postane zamjena za državnu politiku. Kada se građanska ideja počne svoditi na kulturni stil, društveni ukus i moralno pozicioniranje uskog urbanog kruga, umjesto da bude borba za jednakopravnost svakog čovjeka u svakom dijelu Bosne i Hercegovine.

Ponekad sam imao osjećaj da se beskrajno više energije troši na rasprave o principijelnim svjetonazorskim pitanjima nego na činjenicu da povratnici u mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine godinama žive kao građani drugog reda. Da se ljudi diskriminiraju zbog imena, jezika, škole, mjesta povratka ili političke nepodobnosti. Da manjinske zajednice u mnogim sredinama nemaju ni približno jednaku zaštitu, vidljivost i političku pažnju kao teme koje bolje prolaze u sarajevskim, medijskim i aktivističkim krugovima.

Tu sam sve teže mogao pristajati na iluziju da je građanska politika sama po sebi građanska samo zato što dobro zvuči, lijepo izgleda i govori jezikom urbanih prava. Građanska politika, ako je ozbiljna, mora početi tamo gdje je građanin najslabiji. Najobespravljeniji. Ne tamo gdje je tema najpopularnija.

Kada sam 2018. odlučio da se više ne kandidujem za Parlament Federacije BiH, iza mene je bio četverogodišnji opozicioni mandat. Nije to bila odluka čovjeka koji nije mogao ostati u politici. Mogao sam. Ali nisam želio ostati po svaku cijenu. U tom sazivu 2014-2018 bio sam jedan od najaktivnijih federalnih zastupnika, posebno po broju zakonskih prijedloga, ali sam tada osjećao da se ozbiljna politika ne može raditi protiv vlastitih uvjerenja.

Zato sam otišao potpuno.

Odbio sam “bijeli hljeb”, jer nisam mogao sebi objasniti da primam naknadu nakon što sam sam odlučio izaći iz politike. Nisam želio ostati ni formalno ni egzistencijalno vezan za politički prostor iz kojeg sam odlazio.

Nakon toga sam otišao raditi u Njemačku. I vjerovao sam da zatvaram jedno poglavlje života.Ali iz distance se neke stvari vide jasnije.

Kada živite van svakodnevne bosanskohercegovačke političke buke, počnete jasnije vidjeti koliko se ovdje nenormalno pretvorilo u normalno. Blokade svega i svačega, prijetnje raspadom države, ponižavanje institucija, stalno testiranje granica, stalna ucjena – sve to kod nas traje toliko dugo da se mnogi ljudi na to naviknu. Kao da je to prirodna klima ove zemlje. A nije.

I upravo tada sam počeo drugačije gledati na Željka Komšića i Demokratsku frontu.

Ne zato što sam preko noći promijenio mišljenje o svemu. Ne zato što sam postao “radikalniji”. Mislim da su moja osnovna politička uvjerenja ostala ista. I tada i danas vjerujem u građansku Bosnu i Hercegovinu. I tada i danas vjerujem da etnička politika dugoročno razara ovu zemlju. I tada i danas vjerujem da institucije moraju biti jače od plemenskih dogovora i etničkih ucjena.

Promijenilo se moje razumijevanje trenutka u kojem živimo.

Godinama se predsjedniku Komšiću spočitavalo da je preoštar, previše konfliktan, da “diže tenzije”, da nema dovoljno sluha za realnost “postdejtonske” BiH… DF-u se spočitavalo svašta: veze sa SDA, koalicije, navodni radikalizam, tvrdoglavost, pa čak i to da se iza građanske priče zapravo krije zastupanje samo bošnjačkih interesa.

Dio tih prigovora nije nastao ni iz čega. DF je, kao i svaka stranka koja je u prošlosti učestvovala u vlasti, imao teške odluke, kompromise i političke terete. Nema potrebe to uljepšavati. Ozbiljna politika nije bajka i niko razuman ne traži savršenu organizaciju bez greške, bez loše procjene i bez naslijeđa koje se može kritikovati.

Ali postoji nešto što mi je s vremenom postalo važnije od tih prigovora.

DF je, uprkos svemu, ostao politička organizacija koja Bosnu i Hercegovinu kao građansku i funkcionalnu državu nije tretirala kao ukras. Nije tu temu odlagala za “poslije izbora”. Nije je pretvarala u fusnotu uz komunalne teme. Nije se stidjela reći da je građanska država centralno političko pitanje Bosne i Hercegovine.

U tome sam vremenom počeo bolje razumijevati i Željka Komšića.

Nije to razumijevanje nastalo iz potrebe da se nekome naknadno dodvoravam, nego iz političkog iskustva. Komšićev politički jezik često nije bio „po mjeri“ sarajevske čaršije. Nije bio pravljen da se svima dopadne. Nije bio uvijek ugodan ni onima koji su nominalno bili na istoj strani. Ali iza tog jezika stajala je jedna konstanta: insistiranje da Bosna i Hercegovina ne može biti trajni zbir etničkih teritorija, nego država građana, zakona, institucija i prije svega – jednakih prava.

To je ono što sam sve više cijenio.

U njegovim javnim nastupima postoji jedna linija koja se provlači godinama: država ne smije biti vlasništvo etničkih elita; građanin ne smije biti manje vrijedan od kolektiva; antifašizam nije muzejska uspomena nego civilizacijski temelj; sekularnost nije napad na vjeru, nego način da država bude jednako pravedna prema svima; patriotizam nije galama, nego spremnost da se institucije brane i onda kada je politički skupo.

To je blisko onome u šta sam i sam uvijek vjerovao.

Kada Komšić govori o građanskoj državi, ja to ne razumijem kao brisanje identiteta. Naprotiv. Razumijem to kao jedini okvir u kojem identiteti mogu biti slobodni, a da ne postanu politički zatvori. U zemlji poput Bosne i Hercegovine, čovjek mora imati pravo biti Bošnjak, Srbin, Hrvat, Jevrej, Rom, Bosanac, Hercegovac, vjernik, ateista, agnostik, povratnik, manjina ili nešto sasvim svoje – ali mu država ne smije reći da njegova politička vrijednost zavisi od toga u koju je rubriku upisan.

To je za mene suština građanske politike.

Nije građanska država država bez naroda. Nije ni država protiv naroda. To je država u kojoj narodi nisu izgovor da se čovjeku oduzme pravo da bude politički ravnopravan.

Zato mi je uvijek bila politički i moralno neprihvatljiva priča o “nelegitimnom” Komšiću. Ona počiva na jednoj velikoj podvali: kao da Ustav Bosne i Hercegovine kaže da člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda biraju samo Hrvati, ili još preciznije – oni Hrvati koji glasaju onako kako to očekuje HDZ. A Ustav to ne kaže. Ustav kaže da se jedan Bošnjak i jedan Hrvat biraju neposredno sa teritorije Federacije BiH. To znači da ih biraju građani Federacije, a ne etnički ovjerene izborne zajednice. Sve drugo je pokušaj da se politička volja jedne stranke predstavi kao autentična volja čitavog naroda.

U toj konstrukciji “legitimnog predstavljanja” problem nije samo Komšić. Problem je sama ideja da postoji neko ko ima pravo izdavati potvrde o nacionalnoj legitimnosti. Ako Hrvat glasa za Komšića, onda mu se kaže da nije “pravi” Hrvat. Ako Bošnjak glasa za kandidata iz reda hrvatskog naroda, onda mu se kaže da je zloupotrijebio demokratiju. Ako građanin glasa protiv etničke podjele, onda ga se optuži da ruši ravnopravnost naroda. To nije odbrana konstitutivnosti, nego pokušaj da se narodi pretvore u partijsko vlasništvo. A građanska Bosna i Hercegovina počinje upravo tamo gdje prestaje pravo političkih elita da određuju ko je kome “legitiman”.

Kada sam u martu 2022. pristupio DF-u, to nije bila odluka donesena iz političke komocije, nego iz uvjerenja da se u tom trenutku najjasnija i najdosljednija borba za građansku Bosnu i Hercegovinu vodila upravo kroz Demokratsku frontu i politiku Željka Komšića. I sam sam ranije imao sumnje da li je njegov pristup uvijek ispravan, da li je preoštar, da li previše ulazi u konflikt. Ali sve što se desilo nakon 2022. pokazalo mi je da je u ključnom pitanju vidio dalje od mnogih: Bosna i Hercegovina se ne može braniti tako što se stalno izvinjavamo zbog ideje da svaki njen građanin mora vrijediti jednako. Ta odluka nije bila fraza za saopštenje. To je bio moj stvarni politički zaključak.

A nekoliko mjeseci kasnije, u junu 2022. godine, DF i GS su izašli pod nazivom “Željko Komšić – Za građansku državu”. Meni je to bilo važno. Ne zbog slogana, nego zbog jasnog političkog pravca.Što se tiče optužbi da DF “zastupa bošnjačke interese”, mislim da je to jedna od najopasnijih zamjena teza u našem javnom prostoru.

Ako kažete da Bosna i Hercegovina treba biti građanska država, odmah vas pokušaju svesti na etnički motiv. Ako kažete da svaki građanin mora imati jednaka politička prava, kažu da zapravo govorite u ime jednog naroda. Ako se suprotstavite etničkoj podjeli zemlje, optuže vas da prikrivate etničku dominaciju.Tako se građanska ideja pokušava unaprijed diskreditovati.

Ali ta optužba nije samo politički pogrešna. Ona je i duboko nepoštena prema velikom broju ljudi koji su godinama bili dio DF-a ili su ga podržavali upravo zato što nisu pristajali na etničke fioke. Time se, zapravo, vrijeđaju svi oni članovi, simpatizeri, aktivisti, funkcioneri i izabrani predstavnici DF-a koji se ne uklapaju u tu karikaturu “bošnjačkog projekta”: ljudi poput Vedrane Vujović, Mire Lazovića, Marijane Hrvić-Šikuljak, Mare Đukić, Vlatka Glavaša, Slavena Kovačevića i mnogih drugih.

Svi oni nisu politički dekor. Nisu smokvin list. Nisu tu da bi neko mogao reći da je stranka “šarena”. Oni su dio političke činjenice da građanska ideja u Bosni i Hercegovini ne počiva na etničkom porijeklu, nego na uvjerenju.

Naravno da DF ima mnogo bošnjačkih birača. Imaju ih i druge probosanske stranke. Ali podrška birača jedne etničke većine ne znači sama po sebi da je politička ideja etnička. Po toj logici nijedna građanska politika u zemlji sa ovakvom demografijom ne bi nikada mogla biti građanska, jer bi je neko uvijek mogao svesti na brojanje krvnih zrnaca onih koji su za nju glasali.

Građanska država nije bošnjački projekat. Ona je jedini ozbiljan način da Bosna i Hercegovina prestane biti trajno zarobljena u sistemu u kojem su ljudi prvo pripadnici kolektiva, a tek onda građani. Ona je jednako važna Srbinu u Sarajevu, Bošnjaku u Prijedoru, Hrvatu u Tuzli, Jevreju, Romu, Ostalima, povratniku, manjini i svakom čovjeku koji ne želi da mu politička vrijednost zavisi od prezimena, mjesta prebivališta, vjerskog, ili nekog drugog određenja.

Zato je za mene važan i sekularni karakter države.

Ne kao hladni antireligijski stav. Naprotiv. Vjera je privatna, porodična, kulturna i društvena činjenica mnogih ljudi u ovoj zemlji i kao takva zaslužuje poštovanje. Ali država ne smije pripadati nijednoj vjeri, nijednoj crkvi, nijednoj zajednici i nijednom etničkom tumačenju historije. Sekularna država je jedini pošten okvir za multikonfesionalno društvo. Ona ne ponižava vjeru; ona sprečava da vjera postane instrument vlasti.

A Bosna i Hercegovina, ako hoće preživjeti kao pristojna zemlja, mora biti upravo to: zajednička kuća, a ne zbir tuđih ekskluzivnih soba.

Zato sam danas u Demokratskoj fronti.

Ne zato što mislim da je DF savršen, niti zato što mislim da je svaka odluka bila dobra. U politici takvih mjesta nema. Ali postoje mjesta na kojima se čovjek, sa svim svojim iskustvom, greškama, distancama i naučenim lekcijama, prepozna kao neko ko pripada toj borbi.

Ja sam se u toj borbi prepoznao.

Danas mi je potpuno jasno da nisam otišao iz jedne političke organizacije u drugu zato što sam promijenio sebe, nego zato što sam konačno preciznije razumio gdje se u ovom vremenu brani ono u šta vjerujem. U vremenu u kojem se Bosna i Hercegovina ponovo testira (a njezino postojanje neprestano osporava, ili još gore, otvoreno ugrožava), u kojem se građanska ideja pokušava ismijati, suziti, etnizirati ili proglasiti opasnom, meni DF nije bio udobno mjesto, nego logično mjesto.

I zato mi je danas jasno gdje sam. San mi je miran. Fokus izoštren. Savijest čista.

Ne zato što je lako. Nije. Ne zato što nema cijene. Ima. Nego zato što postoje trenuci u historiji jedne zemlje kada čovjek mora znati gdje mu je mjesto. Meni je danas mjesto tamo gdje se Bosna i Hercegovina ne zaobilazi, gdje se građanska država ne izgovara stidljivo i gdje se patriotizam ne mjeri bukom, nego spremnošću da se ostane uz ideju i kada ona nije laka, popularna ni komotna.U tom smislu, moj povratak 2022. nije bio povratak politici kao karijeri. Bio je povratak jednoj jasnijoj odgovornosti.

I danas, nakon svega, osjećam da sam na pravom mjestu, u pravo vrijeme za Bosnu i Hercegovinu kakvu vrijedi graditi: građansku, sekularnu, slobodnu i dovoljno hrabru da svakog svog čovjeka prizna kao ravnopravnog.