Golema prostranstva nekad bujne močvare Huveiza, koja se proteže uz granicu s Iranom, isušena su, a njihova je vegetacija požutjela. Dio močvare Čibaiš, koji je popularan među turistima, doživio je istu sudbinu. “Močvare su naše sredstvo za život nekada smo ovdje lovili ribu, a naša je stoka mogla pasti i piti”, rekao je Gased (35) iz sela blizu Huveize.
Močvare južnog Iraka upisane su na UNESCO-ov popis svjetske baštine 2016. zbog svoje bioraznolikosti i drevne historije. No sada korita suhih potoka vijugaju oko nekoć zelenih močvara, a jezero Um al-Naaj svedeno je na lokve mutne vode među uglavnom suhim tlom.
Kao i otac mu, Gased uzgaja bivole, ali ostalo mu je samo pet od prijašnjih 30 životinja. Ostale su uginule ili su prodane, a porodica sastavlja kraj s krajem. Članovi porodice pažljivo paze na preostala goveda, bojeći se da bi slabe, nedovoljno uhranjene životinje mogle pasti u blato i umrijeti.
“Prosvjedujemo više od dvije godine i niko ne sluša. Ne znamo gdje ići. Naši životi su gotovi”, rekao je Gased.
Smještene između rijeka Tigrisa i Eufrata, mezopotamske močvare stradale su pod bivšim diktatorom Sadamom Huseinom, koji je 1991. naredio da se isuše kao kazna zajednicama koje su štitile pobunjenike.
Močvare su i u prošlosti povremeno prolazile kroz godine oštre suše, nakon čega bi ih oživjele jake kišne sezone. Od avgusta 2020. do danas 46 posto močvarnih područja južnog Iraka, uključujući Huveizu i Čibaiš, u potpunosti je izgubilo vodu, prema nizozemskoj organizaciji za izgradnju mira PAX.
Dodatnih 41 posto močvarnih područja ima smanjenu razine vode i vlažnosti, prema organizaciji koja je koristila satelitske podatke za izradu procjene.
UN-ova Organizacija za hranu i poljoprivredu ističe da su močvarna područja u Iraku jedna od najsiromašnijih u zemlji i “jedna od najviše pogođenih klimatskim promjenama”, dodajući kako je zabilježen “nizak nivo vode bez presedana”. Bioraznolikost je također ugrožena, prenose agencije.
Močvare su dom za “brojne populacije ugroženih vrsta” i važna su tačka zaustavljanja za oko 200 vrsta migratornih vodenih ptica, prema UNESCO-u. Aktivist za zaštitu okoliša Ahmed Saleh Nima rekao je da u močvarama “više nema ribe”, divljih svinja pa čak ni glatkodlake vidre.
Rekao je da su močvaru Huveiza navodnjavale dvije pritoke Tigrisa, ali se njihov vodostaj znatno smanjio. Iračke vlasti racioniraju zalihe kako bi pokrile različite potrebe, kazao je. “Vlada želi sačuvati najveću moguću količinu vode”, dodao je, žaleći se na “nepravednu raspodjelu vode” i “loše upravljanje (resursima)”.
Nakon pritiska prosvjednika, vlasti su djelomično otvorile ventile, ali su ih kasnije ponovno zatvorile, ističe Saleh Nima. Na iranskoj strani u močvari koju zovu Hur-al Azim također se osjeća nedostatak vode.
“Močvara je suočena s nedostatkom vode i trenutno je oko polovine njenog iranskog dijela presušilo”, nedavno je izvijestila iranska državna novinska agencija IRNA.
Hatem Hamid, direktor centra za upravljanje vodama iračke vlade, rekao je da je “na iranskoj strani glavna rijeka koja hrani močvaru Huveiza totalno suha više od godinu dana”.
Potrebe za vodom iračkih farmi i močvarnih područja samo su polovično zadovoljene jer vlasti pomno prate rezerve i pokušavaju pokriti niz namjena, s pitkom vodom kao jednim od “prioriteta”, priznaje Hamid.
Irački zvaničnici ukazuju na kanale i male potoke koji su obnovljeni kako bi se prelijevali u močvare i u sela gdje su se neke porodice preselile iz isušenih područja. No, nemoguće je kompenzirati vrlo veliko isparavanje u močvarama na temperaturama koje prelaze 50 Celzijevih stepeni, dodaje.
U Čibaisu su učinci suše jasni Aliju Džavadu, koji je rekao da su desetine porodica napustili njegov zaselak.
“Migrirali su prema drugim regijama, tražeći područja gdje ima vode”, rekao je 20-godišnjak. “Prije je bilo zelenila, vode i unutarnjeg mira kad smo dolazili u močvare. Sada je to poput pustinje”, dodao je.