Bevin Farrand, majka i osnivačica pokreta Take the DAMN Chance@, ispričala je kako joj se život promijenio iz temelja kad je izgubila supruga koji je je bio oslonac, najbolji prijatelj i najveća ljubav.
Ovo je njena ispovijest:
‘Mama’, rekla je moja kćerka, ‘hoću li dobiti novog tatu?’
Bilo je to kao da me neko udario šakom u stomak.
Moj suprug – i ljubav mog života – Mark, neočekivano je preminuo dan nakon Dana zahvalnosti 2019. godine. Imali smo tada dvoje djece mlađe od 3 godine, a upravo smo se vratili s vrtoglavo romantičnog putovanja u Bordeaux u Francuskoj gdje smo proslavili moj 40. rođendan. Kako je moglo tako brzo proći od najbolje sedmice u životu do najgore?
Prilagodba na solo roditeljstvo za mene je i dalje svakodnevni izazov, ali jedan od najvećih sistema podrške koje imam je mreža mojih prijatelja koja mi pomaže da ostanem prizemljena. Podržavaju me na načine koje inače ne bih iskusila. S njima mogu voditi sirove, prave – čak i jezive – razgovore kojih bi se drugi ljudi mogli kloniti.
Kada je Mark umro, ljudi su se okupili da nas podrže. Ali kako je vrijeme odmicalo, posebno s praznicima, rođendanima i posebnim prilikama, ti isti ljudi su se bojali da će reći pogrešnu stvar pa su potpuno ignorirali tu temu, kao da su na prstima zaobilazili moju tugu.
To je bilo izolirajuće iskustvo za mene, jer sam bila povrijeđena i nisam bila sigurna kako tražiti pomoć. Osjećala sam se napušteno i to u periodu kada su mi ljudi bili najpotrebniji.
Jednom me prijatelj pitao: “Kako bi željela da pristupimo Danu očeva? Što bi voljela da radimo?”
Stvaranje i normalizacija ovakvih dijaloga između mojih prijatelja i porodice bilo je važno za nastavak podrške nakon traumatičnog gubitka, čak i godinama kasnije. Ovo me pitanje natjeralo da drugačije razmislim o cijeloj situaciji.
Gradimo našu tradiciju!
Odgovor na to pitanje je različito za svaku porodicu koja se suočava sa sličnom situacijom. Budite spremni pitati porodicu šta želi, bez prosuđivanja njihovog odgovora.
Mi često razgovaramo o Marku. Djeca imaju tortu na njegov rođendan, pričamo o tome kako tata sjedi na Mjesecu i svaku noć mu šaljemo poljupce…
Naša porodica i prijatelji mogu nas podržati uključivanjem u ove aktivnosti i sudjelovanjem u nekim od Markovih omiljenih zabava s djecom, pričajući im priče o njihovom nevjerojatnom ocu… Drugim porodicama u sličnoj situaciji to bi se moglo činiti previše, možda bi se osjećale bolje ako rade nešto što svima skreće misli na druge stvari.
U mojoj porodici još uvijek pronalazimo ono što nam odgovara, a kako djeca rastu, sigurna sam da će se ove stvari razvijati dalje. I, jedno je sigurno, moja djeca će uvijek imati mrežu podrške ljudi spremnih proslaviti njihovog oca, prenosi 24sata.