Zašto si me natjerao na posljednje zbogom? Bili smo vjerni kao noć danu, samo bez teških ne primerenih riječi. Odlazim, ranjena i tražim gdje sam pogriješila, ćutanja, lutanja noćima. Moje suze prepoznajem i sita sam noćnih razgovora, umorna sam. Trebam sasvim nešto drugo, zlatna jutra.
Željela sam lijepa ćutanja ali nikad nisi prepoznao moje želje i moje ludilo zbog ljubavi. Nekako se tješim da smo stigli do zla. To je samo tješenje a kako prevazići? To što je u nama i opet me ljubiš ljepljivim usnama, a godine klize niz moje obraze i vreme se mijenja. Ljubiš me za posljednjje zbogom kao nikada, a vatra gori u mojim bedrima. Ali gdje su vrata te magije, izgubili smo ključeve.