I želim da u jednom kutu postojanja i trajanja u ovoj, ponekad okrutnoj predstavi života, njegova slika nikada ne izblijedi, da se vječito susrećemo na onim mjestima na kojima smo se igrali života.
A ja i danas, nakon tolikih godina, palim svijeću uspomena: kratkih, ali lijepih.
U treperavom svjetlu njenog sjaja naslućujem kako ćemo se sresti u beskraju, kada i moja životna svijeća dogori do kraja.
Samo – tamo ćemo onda zauvijek biti zajedeno: gledaćemo se, držati za ruke, i vidjećemo boje i treptaje svojih duša i pjevaćemo himnu svom odživljenom životu u ljubavi, neuništivom povjerenju, razumijevanju, skladu svojih duša i nastaviti tu svoju himnu do u vječnost…