Pletem misli kao što sam nekad plela džempere, očica po očica, red po red, od ničega pokušavam stvoriti nešto… nešto kao stvarno, kao lijepo, kao trajno… a ničega trajnog osim smrti nema…
Eh, ne umijem definisati ovo što osjećam, neka tiha tuga… i mir… I tišinu čujem, ne onu glasnu, napadnu, iritirajuću, nego onu finu, blagu,.. čak ni moji vrapci se ne čuju samo s vremena na vrijeme ispod prozora prođe automobil…
Na meni crna muška potkošulja i muška košulja na kojoj su samo dva dugmeta zakopčana, i bosa… i ne znam zašto toliko volim hodati bosa, po kući i po travi… po pjesku i po kamenju.
Zastanem, pomislim na jednu kućicu na brijegu, divlje cvijeće, nekoga ko je slavio Sunce i nevino se smješio, pa se i ja pokušam nasmješiti, tiktaka sat veker od tri marke, hej, tri marke, a tačan kao oni Rolexi i slični.
I mislim kako se vrijednost nečega ne mjeri novcem, niti je ljepota definisana crtama i proporcijama niti je ljubav omeđena granicama, regulama, ljubav je svuda oko nas, svi smo mi ljubav i svi smo plodovi ljubavi bila ona duga kao vječnost ili kratka kao tren… i većina nas rađa plodove ljubavi, otkud onda toliko mržnje u ljudima?
Ma kuda ja to odoh, udaljih se od pisanja…