Ova Filipinka je u Bosnu i Hercegovinu doselila zbog ljubavi prema suprugu Adnanu sa kojim živi u selu Miričina u Gračanici.
Po zanimanju je računovođa, a u Miričini se bavi snimanjem vlogova i poljoprivredom.
Nije joj se bilo jednostavno naviknuti u drugoj sredini, pogotovo što svi ljudi nisu gledali na nju blagonaklono, jer je druge rase. To ju je jako razočaralo. Njen narod je kaže jako gostoprimljiv, ljubazan i pun poštovanja prema strancima. Teško joj je palo i što je daleko od mora i bez morskih plodova.
“More je dio većeg dijela mog života. U djetinjstvu je moja kuća bila udaljena svega deset metara od mora. Također, u Dubaiju gdje sam kasnije radila more je bilo na nekolio minuta vožnje. Život u Bosni i Hercegovini za mene je velika prilagodba. Ne samo zato što mora nema nigdje, već zato što morskih plodova nema u izobilju. Ovdje moram pratiti kulturu koja uglavnom jede meso. Što se tiče povrća, ono mi nije omiljeno, tako da je bila borba. Vjerovatno zato imam problem sa kamenom u žuči zbog previše mesa tokom svakog obroka”, pojasnila je Ingrid za Akta.ba.
Tako je došla na ideju da počne uzgajati azijsko povrće u Bosni i Hercegovini, ali i lokalno. Život na selu je lijep, ali naglašava da nije nimalo jednostavan kao ni njen boravak u našoj zemlji. Pogotovo za nju je bilo još teže, jer je pomoć za sve morala tražiti od muža.
“Živjela sam sasvim sama dok sam bila u Dubaiju i radila sve sama. Neobično mi je da zavisim od nekoga. Drugo, ne znam jezik. Rodbina ne zna engleski. Bilo je teško komunicirati s njima. Srećom djever zna engleski pa može razgovarati sa mnom. Treće hrana. Sve je od mesa i hljeba, a ja sam navikla na ribu i rižu. Žao mi je što ću razočarati čitaoce, ali ja nisam „ćevapi osoba“. Da, mogu ih jesti jednom ili dvaput mjesečno i to je to. Ili nikako. Pripremila bih radije pileći file na žaru ili pileći batak”, istakla je.
Najteži dio njene prilagodbe bila je hrana, a onda i život daleko od grada.
“Živeći na selu čak i ako ste umorni ili ne znate kuhati morate se prisiliti da kuhate. U suprotnom ćete vi i vaša porodica izgladnjeti. Ovdje nemate gdje naručiti hranu. Živjela sam u gradu na Filipinima. Mogla sam naručiti hranu ili voziti dvije minute do restorana. Ali ovdje je taj luksuz nestao. Osim ako, naravno živite u gradu. Ovdje je čak tabu imati kućnog pomoćnika. Kao i to da unajmite nekoga da se brine o vašoj djeci dok obavljate neke poslove. Odustala sam od mnogih stvari da bih bila ovdje. Osam godina je prošlo, ali još uvijek se prilagođavam”, ispričala je za Akta.ba.
Iako još uvijek ne govori tečno bosanski, može razgovarati sa svojim svekrom i svekrvom, te mještanima u selu. Često govori bosanski i na svojim videima, ali engleski ipak preovladava jer je to univerzalni jezik.
“Sada mogu bilo gdje ići javnim prijevozom. Prije sam se često vozila vozom za Lukavac, ali nažalost ta linija više ne radi.”, kazala je.
Njen život u Miričini je za nju win win situacija.
“Život ovdje mi je nešto oduzeo, ali sam iz toga nešto i naučila. Na primjer sada znam praviti pitu i neka bosanska jela. Zadovoljan sam svojom porodicom i jako volim svoje kćerke”, ispričala je Ingrid.
Ingrid je pokušavala naći posao u svojoj profesiji, ali nije uspjela. Već se bavila povrtlarstvom pa joj je muž Adnan predložio da počne da snima videe i objavljuje ih na YouTubu. Istražili su o mogućnostima zarade i počela je da objavljuje.
“Teško mi je bilo naučiti koristiti aplikaciju za uređivanje videa. Počela sam sa tako slabim objavama da nismo uopšte imali gledalaca. No, muž je bio tako pozitivan u vezi toga. Stalno mi govori samo nastavi to što radiš i ne smeta ti da li zarađuješ ili ne. Iskreno da vam kažem da nije bilo jedne osobe (stvarno sam mu zaboravila ime) pretplatnika na moj kanal, ne bih bila tu gdje sam danas bez njegove pomoći. Slao je mailove i poruke na novinske portale da me predstavi. I tako je „Ingrid u Bosni“ postala poznato ime. Zaista bih voljela da ga upoznam da mu se lično zahvalim.“, istakla je.
Vlogovanje, biti mama i žena je težak posao. Brinuti o kući, porodici, snimati i montirati videe nije nimalo jednostavno.
“Samo snimanje sadržaja kuhanja može potrajati oko 4 sata. Ponekad zaista želim odustati. Možda ljudi misle da imam lak posao na kojem zarađujem, ali nije tako. Samo montaža videa oduzima puno vremena i truda. Ustajem u 6 sati ujutru, radim u bašti, a onda pripremam stvari za muža i kćerke kada idu u školu. U 8 ujutro sam na svom radnom mjestu i radim na YouTube-u titlove (ovo traje dosta vremena), pravim slike za moj video, odgovaram na komentare, provjeravam e-poštu i onda objavljujem video na mojoj Facebook stranici”, pojasnila je.
Radeći polako se navikava na život u Bosni i Hercegovini i lokalnu hranu koju zna kuhati, ali ipak joj nedostaju Filipini i njena porodica.