Čovjek optužnicu “halnaiše”, što književno znači ” razumije”. I sve dok se sudi za neku štetu od par stotina hiljada koristi” u primljenoj plati niko ne govori o šteti u desetinama i stotinama milijardi.
I dok penzioneri čekaju nekih 4,6% povećanja penzije za koje se temam može kupiti 1 kg malo lošijeg mesa, nešto mi “na um pade”. Sjetih se da sam prije 53 godine bio maturant gimnazije u Tuzli. Sjetih se neprospavanih noći. Sjetih se loše i skromne odjeće i hrane.
I svih tih godina, kada su tuzlanski gimnazijanci stasavali za studij. Iz moje generacije školovali su se sva zanimanja po univerzitetima bivše nam države. Sticala su se stručna i naučna znanja i zvanja. Dobijale se diplome. Dobijali se kadrovski stanovi. Pravile se fabrike. Narod imao besplatno školstvo i zdravstvo. I to vrhunsko. Nismo znali ” ko je ko” , osim da je dobar i pošten. Bio je i tada onih bez diplome na rukovodnim mjestima. Bilo je i tada korupcije i kriminala.
Ovo danas je vrhunac vrhunca. Sudi se diplomama. Ne sudi se sistemu koji pravi diplome. Sudi se pojedincima zbog “neke štete”. Očito da smo duboko u krizi. Kriza je u dubokoj moralnoj provaliji kojoj se ne vidi dno. “Dno dna” se ne vidi.