Mnogim ljudima je Covid-19 pokazao kako je to izgubiti osjet mirisa. Poznat kao “anosmija“, gubitak njuha može imati značajan učinak na naše opće dobro i kvalitetu života. No dok iznenadna respiratorna infekcija može dovesti do privremenog gubitka ovog važnog osjeta, vaš je osjet mirisa možda godinama postupno nestajao zbog nečeg drugog zagađenja zraka, piše BBC Future.
Izloženost malim česticama onečišćenja u zraku, koje uglavnom nastaju izgaranjem goriva u vozilima, elektranama i našim domovima – ranije se povezivala s “olfaktornom disfunkcijom”, ali obično samo u radnim ili industrijskim okruženjima. No nova istraživanja sada počinju otkrivati prave razmjere i potencijalnu štetu uzrokovanu onečišćenim zrakom koji udišemo svaki dan.
Na donjoj strani našeg mozga, odmah iznad nosne šupljine, nalazi se olfaktorni bulbus. Ovaj osjetljivi komadić tkiva ispunjen je živčanim završecima i neophodan je za iznimno raznoliku sliku svijeta koju dobivamo iz našeg osjetila mirisa. To je također naša prva linija obrane protiv virusa i zagađivača koji ulaze u mozak. No, s ponovljenim izlaganjem zagađenju, te se brane polako troše.
“Naši podaci pokazuju da postoji 1,6 do 1,7 puta veći rizik od razvoja anosmije s dugotrajnim izlaganjem opasnim česticama“, kaže Murugappan Ramanathan Jr., rinolog na Medicinskom fakultetu Johns Hopkins u Baltimoreu. U postocima, to je povećanje od 160% do 170%.
Jednostavno pitanje na koje je u svom istraživanju želio odgovoriti bilo je sljedeće: živi li neproporcionalan broj pacijenata s anosmijom u područjima s većim zagađenjem? Donedavno malo znanstvenih istraživanja na ovu temu uključivalo je jedno meksičko istraživanje iz 2006., koje je upotrijebilo jake mirise kave i naranče kako bi pokazalo da stanovnici Mexico Cityja – koji se često bori sa zagađenjem zraka – obično imaju lošiji osjet mirisa od ljudi koji žive u ruralnim područjima zemlje.
Uz pomoć kolega, uključujući ekološkog epidemiologa Zhenyua Zhanga koji je izradio kartu historijskih podataka o onečišćenju zraka na području Baltimorea, Ramanathan je postavio studiju slučaja kontrole podataka od 2690 pacijenata koji su bili u bolnici Johns Hopkins tijekom razdoblja od četiri godine. Oko 20% imalo je anosmiju i većina nije pušila (što je važno jer je to navika za koju se zna da utječe na osjet mirisa).
Utvrđeno je da su razine zagađenja zraka znatno više u četvrtima u kojima su živjeli pacijenti s anosmijom u usporedbi sa zdravim sudionicima kontrolne skupine. Čak i kada su prilagođeni prema dobi, spolu, etničkoj pripadnosti, indeksu tjelesne mase, korištenju alkohola ili duhana, nalazi su bili isti: “Čak i mala povećanja izloženosti česticama onečišćenja iz okoline može biti povezana s anosmijom”.
Otkriće je potvrđeno u drugim dijelovima svijeta u studijama objavljenim ove godine. Jedna nedavna studija u Bresciji, u sjevernoj Italiji, na primjer, otkrila je da su nosovi tinejdžera i mladih odraslih postali manje osjetljivi na mirise što su više bili izloženi dušikovom dioksidu – još jednom zagađivaču koji nastaje izgaranjem fosilnih goriva, posebno iz motora vozila. Drugo jednogodišnje istraživanje u Sao Paulu, Brazil, također je pokazalo da ljudi koji žive u područjima s većim zagađenjem česticama imaju oslabljen osjet mirisa.
Obzirom na velika zagađenja zraka u pojedinim dijelovima BiH, posebno u toku zimskih mjeseci, nemamo se čemu dobrome nadati.