Upisivanje djeteta u vrtić/obdanište ili predškolsku ustanovu vjerovatno je jedan od najstresnijih perioda u životu jednog roditelja tokom rane faze odrastanja djeteta.
Od prvih koraka svakom djetetu jedna od najvažnijih faza tokom upoznavanja svijeta oko sebe jeste socijalizacija, druženje s drugom djecom, izgradnja ličnosti, sticanja prvih životnh iskustava, ali i prirodnog imuniteta koji nikad nije bio takav bitan kao danas kada živimo u svijetu milion bolesti, epidemija… s kakvima se u nekom ranijem vremenu ljudi nisu ni blizu toliko susretali.
Nema bolje prilike za to od provođenja vremena u vrtiću s vršnjacima, ali prva „stepenica“ je u životu uvijek teška pa i ona prva u životu djeteta. Životne okolnosti danas tjeraju neke roditelje da vrlo malu dječicu od godinu dana (nekad i mjesec-dva mlađu) predaju u ruke vrtićkih odgajatelja, a u zavisnosti ponajviše od samog karaktera djeteta (a kod malo starije djece i od kućnog odgoja) proces prilagodbe može biti od mirnog pa sve do vrlo teškog, ponekad i skoro nemogućeg.
Upoznavanje rada ustanove
Na šta sve roditelji treba da budu spremni, na šta treba da posvete pažnju, šta sve treba da znaju i da očekuju prilikom upisa djeteta u neki od vrtića, te s kakvim se najčešće problemima suočavaju tokom radnog vremena, otkrile su nam odgajateljice (mada su one mnogo više od toga što smo se i lično uvjerili), te pedagozi i pedijatrijske sestre iz nekoliko sarajevskih predškolskih ustanova i vrtića (identiteti sagovornika i imena ustanova poznati su autoru teksta).
– Upis djeteta u vrtić može biti veoma emotivan proces i za dijete i za roditelja. Mislim da postoji nekoliko ključnih stvari koji svaki roditelj treba da zna prilikom upisa djeteta u vrtić. To su:
– rad i organizacija vrtića (dnevne aktivnosti u toku dana)
– jelovnik u vrtiću (obavezno prijaviti ako postoje alergije kod djece)
– dijete treba ostati kod kuće ako je bolesno i
– otvorena komunikacija sa odgajateljima.
Adaptacija često nije laka, ni za dijete ni za roditelja. Prilikom procesa adaptacije djeteta na vrtić susrećemo se sa raznim izazovima, naročito kod djece starije od dvije godine. Prije svega tu su plač i odbijanje dolaska u vrtic, zatim odbijanje hrane i problemi sa spavanjem, priča nam odgajateljica Selma iz jedne sarajevske predškolske ustanove.
Zanimljivo je poređenje dječaka i djevojčica prilikom prilagodbe, a odgovor je bio nekako očekivan.
– Primjetila sam da djevojčice brže prihvate i adaptiraju se na vrtić. Obično brže razvijaju verbalne vještine, lakše se izražavaju i brže povezuju sa novim drugarima i odgajateljima.
– Dječaci su vise fizički aktivni, pa im nekada bude teže prihvatiti vrtić i prilagoditi se pravilima u grupi, otkriva nam sarajevska odgajateljica.
Važan je stav roditelja
Roditelji su posebna priča, a često ćete kod osoba koje u svom poslu komuniciraju s roditeljima (bilo da su učitelji, odgajatelji, nastavnici…) čuti izraz „teški roditelji“.
– Često se susrećem sa roditeljima koji teško prihvataju negativne informacije o svom djetetu. Neki roditelji su previše prezaštitnički, neki ne žele sarađivati, ili negiraju problem. Mislim da je veoma važna otvorena komunikacija odgajatelja sa roditeljem. U toku komunikacije isticati da je cilj pomoći djetetu, objasniti važnost pravila vrtića, pronaći zajednički plan kako pomoći djetetu, po potrebi uključiti stručno lice (psiholog, psihoterapeut, pedagog…), objasnila nam je sagovornica.
Direktorica jedne sarajevske predškolske ustanove koja iza sebe ima ogromno iskustvo rada s djecom u vrtićima (preko 10 g) opisala nam je svoje višegodišnje zapažanje u radu s predškolskom djecom svih uzrasta, odnos s roditeljima, te i sama dala nekoliko korisnih savjeta za „novopečene“ roditelje koji imaju namjeru uskoro dijete predavati u ruke odgajatelja.
– Svaki roditelj treba znati da je djetetu potreban period adaptacije. Nema određeno koliko kojem djetetu vremena treba da se adaptira. Stvar je individualna. Prilikom procesa adaptacije najbolje da pratimo dijete, njegove promjene i reakcija.
– Odbijanje, plač, teško odvajanje od majke. Na sreću, kod većine djece ne traje dugo. I ako potraje, roditelji trebaju da se raspitaju i saznaju kako ostala djeca koja su se navikla uživaju u igri i druženju s djecom i ukoliko radimo na tome i budemo istrajni i to će dijete. Roditelji ne bi trebali prenositi anksioznost niti tugu prilikom separacije, trebaju imati čvrst i odlučan stav koji bi se trebao prenijeti na dijete, smatra sagovornica portala Bosnainfo, Nadira.
Kaže da se roditelji nekad teško mire s činjenicom da moraju obratiti pažnju na neki oblik ponašanja njihovog djeteta i da moraju makimalno sarađivati sa odgajateljem kako bi se situacija popravila.
– Samo zajedničkom saradnjom možemo ukloniti negativne oblike ponašanja i pružiti pomoć djetetu.
Na pitanje da li na malo starijoj djeci, tzv. “predškolarcima” mogu primjetiti da roditelji jako malo ili nikako rade na njihovom odgoju, usmjeravanju, obrazovanju.., naša sagovornica kaže:
– Jako dobro primjetimo razlike u ponašanju ove djece, jer u tom periodu mnogo toga dođe na vidjelo. Uradimo koliko možemo, ali i vidimo koji su propusti u odgoju napravljeni kući i dovode do određenog oblika ponašanja.
Nerijetko je slučaj da moraju raditi posebno s djecom koju je teže kontrolisati i koja su neposlušna, a moraju se često uključiti i roditelji.
– Djetetu na sve načine pokušamo pomoći da se uključi. Ukoliko ne pomaže, izdvojimo ga iz grupe, u drugi dio prostorije upravo da ne ugrožava drugu djecu, jedan odgajatelj vrši razgovor, te promatrajući polako saznajemo koji bi razlozi mogli dovesti do takvog oblika ponašanja. Svakako se obratimo roditeljima za saradnju, pojasnila je.
Višestruka korist
Prema njoj, vrtić odnosno predškolska ustanova je velika blagodat za rast i razvoj svakog djeteta.
– Prije 3. godine se upisuju uglavnom jer treba roditeljima, a nakon 3. jer je djetetu bitno. Tada je imunitet izgrađen i više su otporna na viruse. Jer je to jedna od vodećih briga tokom adaptacije, pa i duže.
Dolaskom u vrtić, dijete se uči saradnji, zajedničkoj igri, djeljenju, redu, radu i disciplini. Kada nauče kako funkcioniše dan, rijetko ko da odbija svoju rutinu. Kada se naviknu, djeca to doživljavaju kao svoju slatku obavezu. U vrtiću će pojesti nešto što kući zamisliti ne možemo da bi dijete jelo. Jako je bitno što djeca uče da se izražavaju, te razvoj govora u vrtiću igra veliku ulogu. Posebno jer je ovaj period predškolskog uzrasta najosjetljiviji, zaključila je Nadira.
Pedijatrijska sestra Nejra također je podijelila svoje iskustvo rada s djecom te ukazala na najveće izazove na koje, po njenom mišljenju, roditelji i djeca nailaze tokom perioda predškolskog uzrasta.
– Roditelji trebaju biti svjesni da adaptacija na vrtić može biti izazovna, a svako dijete je različito. Roditelji trebaju biti spremni na fleksibilnost i spremnost na saradnju sa vrtićem radi lakse adaptacije njihovog djeteta. Najčešći problemi kod adaptacije na vrtić obuhvataju plač i odbijanje da odu od roditelja. Postoje tu i razlike između dječaka i djevojčica u načinu na koji reaguju na stres, priča nam Nejra.
Poseban problem predstavlja očekivanje roditelja od svog djeteta čije ponašanje ne bude baš onakvo kakvom su se nadali.
– Roditelji mogu biti emotivno povezani sa svojom djecom i često teško prihvataju negativne informacije, posebno ako se radi o ponašanju koje nije u skladu s njihovim očekivanjima. Samo iskrena i otvorena komunikacija može pomoći da se postigne dogovor i nađe rješenje za problem, ističe Nejra te nam je za kraj navela nekoliko razloga zbog kojih se djecu isplati poslati u vrtiće i predškolske ustanove.
– Vrtić igra ključnu ulogu u razvoju socijalnih vještina, emocionalne stabilnosti i osnovnog obrazovanja. Djeca koja pohađaju predškolsku ustanovu obično razvijaju bolje sposobnosti za rad u grupi, komunikaciju, dijeljenje…, zaključila je sagovornica Bosnainfo.