Vježba je trebala provjeriti funkcionalnost njegovih borbenih sistema i dodatno testirati sposobnost posade da se nosi s mogućim prijetnjama. USS Gerald R. Ford ujedno je i najskuplji ratni brod ikad proizveden. Njegova izgradnja koštala je čak 13,3 milijarde američkih dolara.
Izgradnja je započela 11. avgusta 2005. Kobilica Geralda R. Forda položena je 13. novembra 2009., a Gerald R. Ford ušao je u flotu zamijenivši USS Enterprise koji je završio svoju 51-godišnju aktivnu službu u decembru 2012. Izvorno planiran za isporuku 2015. Gerald R. Ford isporučen je mornarici 31. maja 2017, a službeno ga je pustio u službu američki predsjednik Donald Trump 22. jula 2017. Mornarica je objavila da će nosač isploviti na svoje prvu misiju krajem 2022.
Kao najveći ratni brod ikad konstruiran riječ je o sigurno impresivnom čudu tehnike koji će vjerojatno služiti kao projekcija moći SAD-a narednih godina.
No, kako tvrdi Peter Suciu, vojni analitičar i autor nekoliko knjiga o vojnoj opremi, riječ je i o najgorem nosaču aviona koga je američka mornarica ikad dala izgraditi.
Premda je nosač aviona krcat novim i inovativnim tehnologijama, problem je u tome što brojni sistemi ne rade kako je planirano. Od brodskih zahoda, koji se redovito začepljuju, do liftova za oružje koja ne funkcioniraju kako je zamišljeno, nove greške i problemi svakodnevno niču, piše analitičar.
Suciua brine i kako je supernosač možda prevelika meta. To naravno uključuje poznate prijetnje od neprijateljskih aviona i podmornica, ali i od novih oružja kakvi su hipersonični projektili, podmorska bespilotna vozila i bespilotne letjelice. Osim toga, sistemi su sada toliko složeni da bi nosač čak mogao i biti meta hakerskih napada. Pitanje je treba li mornarici Sjedinjenih Država golema plutajuća zračna baza koja se suočava s toliko prijetnji – dodaje analitičar.
Još jedan argument protiv nosača na nuklearni pogon, koji Suciu spominje, jest što, kako kaže, nije riječ o funkcionalnom sistemu. Nosač koji može neograničeno ostati na moru dobra je ideja, dok se ne uzme u obzir da ga još treba snadbijeti gorivom za avione i hranom za posadu – kaže Suciu.
Spominje i činjenicu da redovno održavanje ovih supernosača traje mjesecima. Nadalje, nakon što prođe određeni period, nuklearni reaktori ovakvih brodova moraju biti ponovno punjeni, što ih izbacuje iz upotrebe na duži period.
No možda najveće pitanje oko supernosača, piše Suciu, jest što se uopće ne planira šta će se s njima dogoditi jednom kada mu istekne životni vijek. Američka mornarica potrošit će milijarde dolara da se riješi takvih brodova, a pretpostavlja se da će potrajati gotovo dvadeset godina dok se potpuno rastavi USS Enterprise, prvi nosač aviona na nuklearni pogon. Možda bi bilo mudrije ažurirati nosače klase Kitty Hawk koji koriste konvencionalni pogon i zatim ih nadograditi tako da mogu nositi više amfibijskih jurišnih brodova, koji bi bili prikladniji za potencijalni rat u Indo-Pacifiku. Svaki od njih bio bi jeftiniji za izgradnju, i lakše bi ih bilo povući s mora jednom kada za to dođe vrijeme. I najvažnije, u slučaju napada terorista na takve brodove, neće se dogoditi nuklearna katastrofa – zaključio je Peter Suciu.
Svakako valja spomenuti i kako je početkom ove godine Blommberg News objavio izvještaj Pentagona na pet stranica, u kojem stoji kako je nosač koji je USS Gerald R. Ford, koga je izgradila kompanija Huntington Ingalls Industries Inc. još uvijek opterećen “niskom ili nepoznatom pouzdanošću svojih sistema za lansiranje i povratak aviona.”
Pentagonov ured za testiranje napisao je i kako su “nedavni šok-testovi za procjenu ranjivosti ključnih sistema utvrdili više nedostataka u dizajnu, koji prethodno nisu otkriveni”.