Već smo duže vrijeme fascinirani Marsom. Ne samo zbog toga što ćemo tamo možda otkriti tragove drevnog života ili što smo na njega poslali niz rovera i svemirskih letjelica te iz prve ruke “doživjeli” neki drugi planet već i zato što je on mogući kandidat za stvaranje naše prve višeplanetarne civilizacije.
Naime, već se dugo razmatra na koji bi način ovaj prašnjav i suh planet mogao postati nastanjiv ili pogodan za stalne baze s ljudskom posadom. Jedan od prvih koraka u tom smjeru je izgradnja naselja na Marsu. Međutim, dugoročno bi bilo idealno teraformirati Crveni planet, odnosno pretvoriti ga u novu Zemlju na kojoj bi bilo rijeka, zelenih površina i atmosfere koja bi se mogla udisati.
No, sadašnja atmosfera na Marsu uopće nije pogodna za Zemljane. Iznimno je rijetka, a sastoji se uglavnom od ugljikovog dioksida. Kada bismo tamo pokušali disati, ubrzo bi se pozdravili sa životom. No znanstvenici su sada postigli jednu važnu stvar – počeli su uspješno proizvoditi kisik na Crvenom planetu, i to s uređajem koji je nešto malo manji od kofera.
NASA je u rover Perseverance ugradila MOXIE (Mars Oxygen In-Situ Resource Utilization (ISRU) Experiment) koji putem elektrolize rastavlja molekule ugljikovog dioksida na kisik i ugljikov monoksid. Tijekom 2021. godine MOXIE je uspješno proizveo kisik sedam puta i izgleda da će i dalje biti dobar u obavljanju ovog posla.
“Ovo je prva demonstracija stvarnog korištenja resursa na površini drugog planeta pri kojoj se putem kemijske transformacije stvara nešto što može biti korisno za ljudsku misiju. U tom smislu ovo je povijesni korak”, rekao je Jeffrey Hoffman s MIT-a, bivši NASA-in astronaut i zamjenik glavnog istraživača projekta MOXIE.
No, što to zapravo znači? Može li taj uređaj proizvesti dovoljno kisika za održavanje stalne ljudske postaje na Marsu i je li možda ovo početna faza nekog budućeg projekta teraformacije Crvenog planeta?
“Čak i kad bi MOXIE mogla mahnuti čarobnim štapićem, i dalje bismo imali gustoću zraka koja je manja od 1%”
Astrofizičar Bojan Pečnik, jedan od voditelja projekta Hipersfera koji je doktorirao na Institutu za ekstraterestrijalnu fiziku Max Planck u Njemačkoj, dao je odgovor na neka od ovih pitanja.
“MOXIE je prvi put uspješno pokazao da je moguće i izvedivo korištenje lokalnih resursa za proizvodnju stvari koje su nam potrebne za duži boravak na tom nebeskom tijelu. Stručni termin za to je ISRU, odnosno ‘In-situ resource utilization‘. To nam umnogome olakšava odabir kako se spakirati za takav put, što i koliko ponijeti sa sobom, a što možemo napraviti jednom kad dođemo na cilj našeg putovanja, koristeći lokalne elemente”, rekao je Pečnik za Index.
“MOXIE je tehnološki dokaz koncepta da je ISRU moguć na Marsu, da možemo proizvesti kisik koji nam treba za disanje, pa stoga možemo razmišljati o višegodišnjim svemirskim misijama. Mars i Zemlja kruže oko Sunca na način da svake dvije do dvije i pol godine međusobno dođu u poziciju iz koje možemo, koristeći postojeću ili tehnologiju u razvoju, stići na Mars za otprilike 6 mjeseci. Stoga će svaka misija na Mars s ljudskom posadom u doglednoj budućnosti trajati najmanje tri godine”, dodao je.