Himzo Polovina je rođen 11. marta 1927. godine, bio je poznati bosanskohercegovački prikupljač pjesama i jedan od boljih pjevača sevdaha.
Polovinin sakupljački i interpretativni rad starogradske (malovaroške) pjesme karakteriše se kao autentično muzičko nasljeđe Bosne i Hercegovine. Njegovo duboko razumijevanje i znanje duha sevdalinki ostavilo je veliki trag u bosanskoj kulturi, piše sevdah.tv.
Kao dječak je sticao prva pjevačka saznanja od muzikalnog oca Mušana, koji je veoma dobro svirao šargiju. Otac Mušan je volio pjesmu, pa bi Himzu sa svojom braćom i sestrama poredao ispred sebe i tjerao da pjevaju u jedan glas. Često ih je savjetovao da idu u Muslimansko društvo ITIHAD.
Pored značajnijeg učešća u dramskoj sekciji MD ITIHAD, tu je usavršio svoje recitatorske mogućnosti. To je bilo između 1935. i 1940. godine. Pred sam Drugi svjetski rat počeo je da uči violinu kod poznatog profesora i majstora violine češkog porijekla Karla Malaceka.
Bio je član folklornog ansambla RKUD “Abrašević”, od 1947. godine do odlaska u Sarajevo. Sa pomenutim ansamblom odlazi na turneje po selima i gradovima bivše Jugoslavije. Volio je bogatstvo narodnih nošnji, pa ih je češće koristio na javnim nastupima i kao pjevač.
Godine 1950. kao student Medicinskog fakulteta bio je član Studentskog KUD “Slobodan Princip Seljo”, a nastupa i sa KUD “Ivo Lola Ribar”, KUD “Proleter”, ZKUD “Vaso Miskin Crni”, KUD “Miljenko Cvitković”, te za amaterska društva koja su imala muzičke multietničke programe.
Himzo Polovina – doktor medicine i pjevač sevdalinki
Tokom pjevačke karijere završava studije medicine i postaje doktor specijalista – neuropsihijatar. U praksi uspješno primjenjuje metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije.
Užem krugu medicinskih stručnjaka poznati su njegovi naučni radovi iz pomenutih oblasti objavljenih u stručnim publikacijama. Bio je cijenjen ljekar u Bolnici za mentalnu rehablitaciju Jagomir u Sarajevu.
Pored govorne mane u izgovaranju glasa r, uspio je zagolicati muzičke stručnjake pjesmom “Mehmeda je stara majka karala” (u kojoj imaju samo dva r). Tada se u Radio Sarajevu pjevalo uživo.
To je bilo u januaru 1953. godine kada su ga kolege nagovorile da se prijavi na audiciju pjevača. Primljen je i dobio izvrsne muzičke stručnjake koji su vodili računa da od Himze naprave vrsnog umjetnika.
Himzo Polovina je u pjevačkoj karijeri proveo više od trideset godina
Nastupao je u zemlji i inostranstvu prenoseći slavu narodne pjesme, a posebno sevdalinke. Snimio je dvadesetak gramofonskih ploča koje su dostigle milionske tiraže, kao i nekoliko audiokaseta visoke muzičke vrijedosti. Napravio je veliki broj arhivskih snimaka za Radio Sarajevo.
Često je nastupao na koncertima priređenim u humanitarne svrhe, po bolnicama, domovima penzionera, iznemoglih i starijih osoba, domovima za napuštenu djecu, klubovima liječenih alkoholičara itd.
Himzo Polovina je pet godina pauzirao na Radio Sarajevu zbog nesporazuma sa ljudima te kuće. Slušaocima je za tih pet godina nedostajao Himzo Polovina. Tražili su ga i upućivali žalbe Radio Sarajevu.
U Radio Sarajevu su govorili da način pjevanja Himze Polovine ne odgovara koncepcijama i stilu koji njeguju. U međuvremenu, jedan savezni žiri, ocjenjujući pjevače narodnih pjesama, dao je visoku ocjenu Himzi Polovini, naročito ističući njegov stil i afinitet prema višim estetskim vrijednostima u sadržaju pjesme.
I žiri je, kao i slušaoci, bio impresioniran kada je Polovina, kako to samo on umije, tiho i osjećajno, zapjevao: “Nevjera je tuga golema na srcu…”.
Pjevao je o gotovo svim gradovima Bosne i Hercegovine, o lijepom gradu Višegradu, o postanku Banje Luke, o Saraj-Bosni – Sarajevu divnom mjestu, o Tuzli koju je opasala guja, o hairima koje gradi Mehmed-paša Sokolović po Bosni…
Himzo Polovina – “Emina” (pjesma)
“Emina” je pjesma Alekse Šantića koja je vremenom postala popularna sevdalinka izvođena od mnogih bosanskih i jugoslavenskih pjevača i pjevačica. Pjesma je inicijalno objavljena u naučnom i književnom listu Kolo u Beogradu 1902, a šest godina kasnije pjesnik ju je u izmijenjenoj verziji uvrstio u knjigu “Pjesme”. Pjesma “Emina” govori o mladićkoj zaljubljenosti lirskog subjekta u djevojku koja nosi ime iz naslova pjesme. Ljubavna poezija Alekse Šantića razvila se pod snažnim uticajem muslimanske ljubavne poezije u kojoj se pojavljuju orijentalni motivi putenosti, probuđenih čula i tjelesnih i duhovnih čežnji koje ostaju nezadovoljene. “Emina” je najpoznatija Šantićeva pjesma toga tipa u kojoj lirski subjekt iz prikrajka sa čežnjom posmatra djevojku koja se na njega ne obazire, pa njegova čežnja prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.
Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,
prođoh pokraj bašče staroga imama.
Kad tamo u bašči,
u hladu jasmina
s ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je pusta!
Tako mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana.
Pa još kada šeće i plećima kreće,
ni hodžin mi zapis više pomoć’ neće!
Ja joj nazvah selam.
Al’ moga mi dina,
ne šće ni da čuje lijepa Emina,
već u srebrn ibrik zahvatila vode,
pa niz bašču đule zaljevati ode.
S grana vjetar puhnu,
pa niz pleći puste
rasplete joj njene pletenice guste.
Zamirisa kosa,
k’o zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh,
mojega mi dina,
al’ meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
niti haje, alčak,
što za njome crko’!
Od mnogih interpretacija ona zabilježena u izvedbi Himze Polovine jedna je od najpopularnijih. Kada je Emina Sefić umrla, Himzo je o njezinoj smrti obavijestio usmenu narodnu kazivačicu Sevdu Katicu koja je tada pjesmi dodala stihove koje će naknadno Polovina pjevati u svojoj interpretaciji pjesme.
Novi stihovi
Umro stari pjesnik,
umrla Emina
ostala je pusta bašča od jasmina
salomljen je ibrik
uvelo je cvijeće
pjesma o Emini,
nikad umrijet neće.
Nakon njegovog posljednjeg koncerta, preminuo je u Plavu (Crna Gora) 5. augusta 1986. godine, od posljedica srčanog udara. Po izjavi njegovog brata Mirze Polovine, posljednja pjesma koju je otpjevao bila je “Emina”.
Himzo Polovina – Sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu.
Nakon smrti Polovinino muzičko djelo ostaje još popularnije, te mnoge radiostanice i disko-kuće presnimavaju njegove muzičke materijale i emituju ih. Bio je oženjen sa Fikretom Medošević. Imao je kćerku Rubinu i sina Edmira.
Za svoju umjetnost primio je mnoga priznanja, među kojima: Estradnu nagradu BiH i bivše Jugoslavije. Njegove vitrine krase srebrne, zlatne i dijamantske ploče, diplome i mnoga priznanja koja je za života primio.