On je zajedno sa uglednim muslimanima intervenisao kod ustaških vlasti, koje su imale namjeru da se osvete zbog pogibije svojih vojnika kod Doboja tako što će spaliti crkvu u Tuzli, prepunu pravoslavnih vjernika na Badnju veče 1942.
NDH je imala Tajni ustaški odbor za istrebljenje Jevreja i Srba koji su imali namjeru da postave eksploziv i crkvu sa vjernicima dignu u zrak, a preostale Srbe protjeraju iz tuzlanske varoši.
Efendija Kurt je bio ovlašten da od njemačkih vlasti zatraži sprečavanje ovog čina kojeg su planirale ustaše. Efendija je uspio u namjeri, a Nijemci su po Tuzli lijepili plakate sa upozorenjem.
Kurt je bio izabran da bude na čelu izaslanstva koje će tražiti od njemačke komande u Tuzli da se spriječe i onemoguće ustaški planovi, što je i učinjeno, pojašnjava Milišić, a njemačka komanda, osim sprečavanja zločina, naredila je i da se odštampaju i po Tuzli polijepe plakati sa značajnim upozorenjem.
Nijemci su spriječili akciju i kazali da niko ne smije ugrožavati tuđe živote i oduzimati imovinu, a akciju su podržali i neki ugledni Hrvati iz Tuzle koji nisu podržavali ovakvu akciju ustaških vlasti.
Nakon toga je efendija Kurt otišao i u Zagreb da od poglavnika Ante Pavelića traži iste garancije. On ga nije primio, ali jeste jedan od njegovih ministara u vladi.
Efendija Kurt je uspio u svojoj nakani i Srbi iz Tuzle su preživjeli Badnje veče iako su planovi NDH bili drugačiji.
Kasnije su historičari kontekstualizirali ovaj događaj sa određene vremenske distance i pisali o efendijinom činu hrabrosti jer je i sam izložio svoj život opasnosti.