Neke nijanse koje su danas uobičajene u prošlosti nisu postojale ili, ako i jesu, nije postojala posebna riječ za njih.
U tome upravo leži i odgovor na pitanje zašto se i danas za žutu boju kaže da je – plava.
U našem jeziku je nijansiranje boja u prošlosti bilo jako “grubo” pa su se one suštinski dijelile na tamne ili svijetle, zagasite ili sjajne. Tako je u staroslovenskom jeziku riječ “plav” opisivala sve što pripada svijetlijem spektru boja. Dakle, i blijedo/svjetlo, ali i ono što danas zovemo zlatnim/žutim. Sve je to bilo plavo, pa se otud i čovjek svijetle kose zvao “plavim”, prenosi Novosti Magazin.
Suprotno, za ono što danas zovemo “plavim” koristili su se pridjevi “sinji” ili “modar”.
Tragovi ovoga zadržali su se u narodnim pjesmama u kojima i danas možete pročitati opise poput “sinjeg mora”, “modrog neba” ili, obrnuto, kako se “žitna polja u daljini plave”…
Vremenom je došlo do djelimične zamjene – sinje/modro postalo je plavo, a riječ “žuto” ušla je u upotrebu iako se prvobitno značenje riječi “plav” nije izgubilo.
Tako je sve do danas ostao dublet.
Naš jezik nije jedini u kojoj je opstala ova “nelogičnost”. U poljskom se za osobu svijetle puti/žute kose takođe koriste izrazi i “żółty” (“žuto”) ali i “płowy” (“plavo”), prenosi Srpskainfo.
Portugalci za ženu svijetložute kose kažu “loira” (“plava”) dok Špance muči drugačiji “problem” – kod njih se za plavušu kaže “rubio” što bi u bukvalnom prevodu danas značilo “crvena”.