Ipak, rijetko kad možemo da kažemo da smo s nekim od sagovornika pričali kao da se poznajemo čitav život iako se srećemo prvi put, a takvi razgovori ponekad odu u drugačijem pravcu od onog planiranog, poslovnog kada dođemo s pripremljenim pitanjima.
U prekrasnom ambijentu jednog sarajevskog kafića kahvenisali smo s kolegom Mimom Šahinpašićem, čovjekom kojeg svi u šeheru znaju i kojeg slobodno možemo nazvati i zaštitnim znakom OBN televizije (imao je Mimo kvalitetne epizode i u drugim medijima) još od vremena kada je taj kanal harao državom u periodu nakon agresije na BiH, pa sve do danas kada Mimo na OBNu vodi emisiju Refleks gdje ugošćuje goste iz raznih oblasti.
Kada imate mnogo prijatelja u životu, a Mimo ih definitivno ima što se moglo čuti i iz njegove životne priče, onda to znači da ste dobar čovjek, da ste raja i da ste čvrsto nogama na zemlji.
Težak period tokom korone
Pričali smo s Mimom o svemu pomalo, ali doslovno svemu, a nekako usput dotakli smo se i onog nesretnog dijela njegovog života koji se, želio to on ili ne u to vrijeme, dugo provlačio kroz medije, jer to je jednostavno tako u ovom poslu. A radi se, naravno, o njegovoj borbi za život zbog bolesti bubrega s kojom se naš sagovornik fajta posljednjih 20-ak godina.
Za početak, vratili smo nekoliko godina unazad koje su bile posebno teške za Mimu, koji je 2018. uradio drugu transplataciju bubrega kojeg je tijelo, na svu sreću, prihvatilo, ali nakon samo par godina stigla je pandemija, a svi znamo za pojam „rizična skupina“ koji se odnosio na ljude s određenim zdravstvenim problemima koji su strahovali od obične prehlade tokom pandemije, a kamoli od napada korona virusa.
– Da ti iskren budem, bilo je to jedno, da ga nazovem, mučno vrijeme. Ali imam ja to svoju malu grupu raje, prije svega svoju porodicu, suprugu, kćerku, nas troje ili bolje reći četvoro, ne smijem zaboraviti svoju malu Kike, psa koji je dio porodice. Sav moj izlazak u vanjski svijet bio je s mojom Kikom. Svo vrijeme sam inače bio u kući. Frka oko tableta, kako ih nabaviti i to… e to je bio problem. Dođem u situaciju da mi treba neka kutija nekih tableta koje koštaju stotine maraka, a tih tableta nema ovdje. Kad ti to i nađeš onda to treba prebaciti negdje iz Evrope do ovdje. Cifre enormne, a pravih plata u tom periodu nije bilo. Ali, eto, imam to neko ludilo u sebi da ja u svemu tome nađem nešto svoje, da zaboravim na sve. Pa se opet vraćam na nas troje u kući, sjednemo, neki film pripremimo, pogledamo, imaš taj neki svoj mikro svijet i nekako preživiš sve to, prisjeća se naš sagovornik koji je oženjem Dajanom Šahinpašić koju javnost najviše zna s TV ekrana gdje je niz godina vodila Loto na FTV i s kojom ima kćerku Noru koja vodi trenutno vremensku prognozu na OBN-u.
Danas je, kaže, bolje, ali daleko od toga da je bez problema na koje je i navikao tokom niza godina.
– Te dvije transplatacije su samo vrh ledenog brijega. Neću da pretjerujem, ali moj život je često pakao. Evo sad dok sjedimo i pijemo kafu, ja imam problema. Uvijek sam u jednom dijelu mozga u strahu. Uvijek je tu neki strah da će nešto negdje krenuti krivo. E sad kad bi ja o tome stalno mislio ja bi davno već bio u jagomiru. Ali sam takav kakav sam, vazda optimista i nasmijan i imam svoju Dajanu i Noru i kako bolan da ja padnem. Bude trenutaka krize, ali to je više „borba s Mimom“. Srećom, imam za šta da se borim pa uvijek pobijedim.
Spominjanjem pandemije dotakli smo se pomalo i teorije zavjere koja je harala u medijima od početka te pošasti pa na ovamo (mnogi su se obogatili u vremenu korone), pogotovo kada su obistinile slutnje i prognoze pojedinih stručnjaka kako nas nakon pandemije čeka veliki rat, a onda se desi ne jedan nego više njih (Ukrajina, Bliski istok, Afrika…).
„Septička jama“
Mimo također ima svoje viđenje toga i aktuelnog ratnog i političkog krvavog haosa koji nas okružuje i tokom kojeg svakodnevno svjedočimo krvavim slikama i stradanju.
– Često smo bili svjedoci nečemu što je na početku bila teorija zavjere, a poslije se pokazalo kao istina. Postoji nešto što se zove neminovnost u životu. Pogledaj svijet oko nas, mi kao živimo u nekoj demokratiji. Malo dublje pogledaš i shvatiš da je to jedna bezvezarija. Jer da je to demokratija kako je napisano po knjigama to bi bilo OK. Demos je narod, vladavina naroda bi bila OK. Ali nije tako. A ko je kriv? Čovjek. Evo primjer, i ti i ja znamo da postoje ljudi koji mogu biti naše prve komšije i kojima čim daš neku titulu, čim nešto postane pa makar šef kućnog savjeta, ili nešto jače u politici, on je kao bitan. Ma kome je bitan? Jedino maji svojoj, priča nam Mimo, te se osvrnuo automatski na političare čiji (ne)rad bh. stanovnici trpe veće decenijama, a za koje Mimo ima jasan naziv.
– Ta politička scena je kao jedna septička jama. Znaš vrlo dobro šta je i sa one i sa ove strane. Stavi pregradu u nju i na obje strane ćeš dobiti isto. Pojavi se neko i samo ga malo staviš na vlast – gotovo, ne možeš ga zaustaviti više! Daj mu pare, daj ovo, daj ono… A meni, tebi, ljudima običnim… to nije jasno, ali mozak ne treba s tim opterećivati, pogotovo kada je globalna scena u pitanju. Ništa mi tu ne možemo utjecati. Mogu samo reći jednu riječ za ovo što se trenutno dešava – užas.
Prisjetio se Mimo i ratnih i postratnih dana kada je bio zdrav kao dren, ali onda odjednom saznao je ružnu vijest.
– Svašta smo ovdje prošli u ratu, a sjećam se tamo perioda 1998. godine kada sam imao problema s leđima. Uradio sam kompletne nalaze, bili ko u bebe. Malo nakon toga dođe do otkazivanja bubrega. Sve su to posljedice rata i svega što smo preživjeli. A najžalosnije je što kada završi rat ulaziš u novi, onaj rat poslije rata, ulaziš u borbu za egzistenciju. Tako da je mene život naučio da me sretnim čine male stvari. A vjeruj mi hiljade problema imam. Ali polako, jedno po jedno.., kaže Mimo.
Neka ljudi vjeruju u šta žele
Posljednjih godina često su se u medijima i po društvenim mrežama mogla čuti svjedočenja ljudi koji su imali određenih zdravstvenih problema, pa su odlučili da posjete “bosanske piramide” u Visokom odnosno tunele u kojima se navodno nalazi velika količina negativnih jona u zraku koji pozitivno utiču na ljudsko psiho-fizičko zdravlje.
A evo šta Mimo misli o tome i generalno o vjerovanju u prirodno, energetsko liječenje ljudi, o paramedicini i sličnom.
– Išao sam u Visoko i čuo sve te priče o piramidama i recimo da sve to stoji. Ja sam lično čovjek koji ne vjeruje u takve stvar. Ali, ali… to je samo moj lični stav. Ja nemam dokaz da to nije tako. Ja to povežem u ovakvim situacijama često s vjerom. Evo na primjer, ti si vjernik i ti kad odeš u džamiju, ili crkvu, pa ti bude lijepo, izađeš dobar, pozitivan… vjeruješ da to utiče na tebe. I ako je tako ja ću ti reći radi to, ja to ne radim, ali ti radi ako ti pomaže. Svi mi imamo svoju vjeru, tako i ja imam svoju. Nešto što je moj život, ali ni u jednom trenutku ne želim da uvrijedim nekoga kome je to o čemu pričamo život. Ako neko želi da ide kod Semira u tunele piramide neka ode, ako neko želi u Međugorje neka ide. Ali imam i ja svoje Međugorje, svoje Visoko… Odem na Grbavicu, pogledam svog Želju i tu sam na svom, tu se oporavljam. To je nešto što mene popravi, ističe naš sagovornik.
Povukli smo paralelu između bh. javnosti u ratnom i postratnom periodu i onog u današnjem periodu i došli do zaključka da doslovno više ništa nije isto.
– Imali smo taj ratni period, pa smo imali taj period od nekoliko godina poslije rata. Bila je tada ona izreka “samo neka ne puca”. Ljudi su bili sretni, drago nam bilo, odeš kupiš školjku jaja i budeš sretan. Malo s rajom sjedneš, imalo se i za piće, a i pića je bilo. I onda odjednom su se guz**e raširile. Odjednom nezadovoljstvo zavlada. I gledaš sada ovo današnje vrijeme, ne mogu da shvatim neke stvari. Evo mi sjedimo i nama je ova kafa dovoljna. Ali nekome nije. Izašli smo iz nekog čudnog sistema koji se zvao komunistički iako nije imao veze s tim. I danas kada mi povlačimo paralelu s vremenom iz bivše Jugoslavije koja je da se ne lažemo bila prosjek, i nije bilo nekih para velikih, nama ta Juga danas izgleda kao ideal. Jadna nama majka kad nam je to ideal, smatra Šahinpašić.
Kao nekoga ko je ugostio mnoga imena iz svijeta politike, pitali smo ga ima li ikakve razlike između političara koji su nas dočekali u periodu nakon agresije i današnjih novih imena koja su na vlasti.
– Evo, hajd neka mi neko kaže šta su to ovi novi političari donijeli odnosno nešto veliko promijenili. Evo u Sarajevu konkretno, hajd da ne budemo pregrubi, može se reći da je ovaj ministar Šteta uradio nešto pozitivno s tramvajskom prugom, ali to je sve na lokalnom nivou. I mi sad sretni kao ono „heeej, pruga nova u Sarajevu!“ Pa pruga i treba da bude u Sarajevu, nije napravljena pruga do Njemačke!, u polušaljivom tonu priča Mimo, te nastavlja:
– Kod nas bolan na vrhu medicinske glavne kuće u državi sjedi žena koja nema školu završeno za to! I šta ćeš ti više spominjati. Kakav smo mi to sistem?! I zato kažem da se ništa nije promijenilo mnogo. A svi smo se nadali da će malo drugačije, bolje biti… laže onaj ko kaže da nije vjerovao da će biti bolje. Ali, mi smo na istom. Dođi ti novi ministar, sa svojim savjetnicima, i niko od njih pojma nema o poslu kojim treba da se bavi. Samo se vrte u krug, dodaje.
Kada je vrijeme izbora često imamo slučajeve da neko izađe na izbore i glasa za nekog svog „miljenika“ ili partiju, ali ne iz razloga što mu želi dati podršku nego iz razloga da napakosti onom drugom iz protivničke partije, da ga sruši iako je taj neko možda kvalitetan političar i neko ko zaslužuje glasove.
– To smo mi. To ti je ono „neka komšiji crkne krava“. Ima toga, apsolutno. Gledam ljude svojim očima koji, na primjer, navijaju za klub koji igra protiv kluba za koji oni navijaju samo za to što u njihovom klubu radi neka osoba koju oni iz nekog razloga ne simpatišu. Tako je i u politici, smatra naš sagovornik.
Željo će preživjeti
O potencijalnom ulasku BiH u Evropsku uniju ovaj iskusni novinar ima svoje mišljenje:
– Istina je da su neke stvari u zemljama poput Bugarske, Rumunije i slično pomakle, da se malo popravila ta infrastruktura, povećale plate…, ali Evropa je „stara k*rva“. Znam da ima slomova u određenim oblastima u zemljama koje su ušle u EU, ali bilo je i prije nego nismo primjećivali od svojih problema i obaveza. Neću reći da je EU promašaj kao ideja. Daleko od toga. Ali ovo što se sada radi, ovo nije dobro. Kad pogledaš ceh koji su napravili ovi što su stvorili to, ali oni ga ne plaćaju nego obični ljudi. Volio bih da uđemo, ali kad malo bolje razmislim o nekim stvarima i nisam za tu opciju. Na kraju, moramo gledati i kroz mlađe naraštaje. Šta njih čeka, šta im ostaje, kakve će im se mogućnosti otvoriti kada postanemo dio te evropske zajednice, mišljenja je Mimo.
Na pitanje da li je postojao kroz njegovu karijeru neki gost koji ga je mnogo razočarao i ostavio ružan dojam nakon intervjuisanja istog, Šahinpašić je „opalio“ kao iz topa:
– Bilo ih je puno. Bilo je onih koji su tegobe. A i onih koji su super, al ti ne da odgovor. Ni na šta. Skrene s teme. A divna osoba. Ali emisija s tom osobom ništa proizvela. A generalno kao čovjek me je razočarao Zlatko Lagumdžija. On me je razočarao u 1000 stvari i tačno je da je najveći krivac za nazadovanje SDP-a koji je u to vrijeme mogao harati u zemlji i tako možda donijeti i neke promjene, ko zna.
Kćerka Nora, kao što smo ranije spomenuli, radi vremensku prognozu na OBN, međutim nema namjeru ulaziti dublje u novinarske vode, barem tako trenutno stvari stoje…
– Nora je druga godina međunarodnog prava što joj odlično ide, ali je htjela da u međuvremenu i radi pa je tako počela s poslom na OBN-u. Voli da je stabilna, neovisna i vrijedna je, nije da je sad nešto uzdižem. Neke stvari kod nje su mi vrlo drage, ali naravno ima i milion koje ne volim… ali to je tako, otkriva nam sagovornik.
Nezaobilazna tema sa Mimom je njegov voljeni Željezničar, a on kao veliki navijač Plavih i neko ko je, što se kaže, u toku dešavanja oko Grbavice, o današnjem Želji koji se nalazi u krizi, kaže:
– Kriza jeste, istina, i to velika, ali ne bih se složio da je i najveća ikada. Ljudi koji su svjedoci svega vide da je Željo u opasnom periodu. Ali sjetite se da je Željo ispao jednom bio iz tadašnje Prve lige. Ja sam bio dijete, ali se sjećam ljudi oko sebe. To je bio neshvatljivo težak period za navijače. Pa onda dođu 90-te kada je klub trebao nestati. To malo ljudi zna. Trebalo smo postati „đerđelez“. Namjerno kažem „đerđelez“, a ne Đerzelez. Jer znaš kako je išlo nakon rata. Uglavnom su egzistirali nacionalni klubovi. Hrvatski Napredak, tamo Slavija, ovdje Đerzelez… Ali nisu uspjeli to zahvaljujući gospodinu Zdenku Jeliću. To se zna. Ali, proći će. Dolaze i odlaze razni ljudi. Dolaze ljudi koji zaista vole Želju, ali i oni koji vole Želju, ali malo više vole pare. Ja sam opet optimista. Željo je nešto što se voli, ja sam čovjek koji je dušom i srcem vezan za Grbavicu. I mislim da je to jedan dovoljno voljen klub i da će pregurati i ovu situaciju, smatra Mimo, te se za kraj osvrnuo na sramotna dešavanja kada je bh sport u pitanju.
– Ti imaš tu jednog Veleža koji je ispadao iz lige i vraćao se. Imaš jednog Čelika koji je u nižem rangu, i kao finale ove priče, jedna KK Bosna. Moraš biti umjetnik da uništiš takav kolektiv. Na žalost, navijači ne mogu uvijek pomoći, lijepa je to priča, ali ne može to vječno trajati, rekao je Mimo Šahinpašić za Bosnainfo.