Hrvatski muzičar Tonči Huljić, opraštajući se od Massima Savića ispričao je jedan detalj koji možda i najbolje ilustruje kakav je odnos prema pjesmama i publici imao preminuli Massimo. Huljić je ispričao kako je Massimo saznao da boluje od karcinoma pluća 5. novembra ove godine. Isti dan navečer imao je zakazan koncert u Zagrebačkoj areni. Nije ga otkazao. Šta više, svojoj publici je poklonio nezaboravnu noć, piše Oslobođenje.
Upravo o tom koncertu, u emotivnoj poruci, pisao je i hrvatski novinar Romano Bolković. Davno bi trebalo započeti priču kad bih počeo od početka, pa ću je ispričati kratko, i od kraja.
Prije par tjedana imao sam gosta, izuzetnog čovjeka, velikog stručnjaka, medicinara.
SA VAMA ILI BEZ VASPričali smo u slobodnom kontekstu o koječemu, o Bogu i svijetu, i nekako nas je razgovor odveo do Massima.
Rekao sam da ću pričati od kraja.
I tako sam ja odmah na početku priče znao da je kraj, i nisam vjerovao, jer nisam pojma imao, ali priča tek počinje, tu, na kraju.
Massimo je imao koncert u Areni.
Kazao je tom mom gostu, svome liječniku, da mu je to životni koncert.
Čovjek mu je odgovorio da nije moguće da ga održi, da će taj životni koncert ugroziti njegov život.
Massimo je mirno rekao da je upravo zato došao zamoliti da u backstageu bude taj moj gost, izuzetan čovjek, dokor, i njegova medicinska ekipa. Pa ako što krene po zlu, da se nađu.
Doktor ga je gledao par trenutaka i nije vjerovao što mu Massimo predlaže, no prije no što je išta odgovorio Massimo je rekao: Doktore, s vama ili bez vas, ja ću taj koncert održati. Jer to je moj životni koncert, ponavljam vam.
Jasno, Massimo je znao da ta priča tu počinje jer završava.
Medicinski tim je bio iza scena, liječnik je bio tu, Massimo nikada u životu, kaže mi Maminho, nije zakasnio na koncert nekmoli ga otkazao, i otpjevao je svoj životni koncert s – drenom u plućima.
Oprostite zbog ovog verizma, ali, mene je to silno pogodilo kad sam čuo, te večeri, ta priča, taj detalj, i sada kad su svjetla pogašena, dvorana prazna, nekako me manje boli nego te večeri kad sam doznao da je priči kraj, a da je njen glavni junak takav heroj.
Ne mogu si, niti imam pravo, ni zamisliti ni zamišljati što je Massimu moglo te večeri i noći prolaziti kroz glavu dok je pjevao svoj životni koncert.
ZVUK BEZ TIJELAMogu samo kazati da je usred drame svog života, stavljajući ga na kocku zbog onoga što je za života morao raditi jer je po to bio poslan, Massimo zasigurno pjevao kao što u plesu pleše sam ples, ne plesač, rastvarajući se u tim pjesmama kojima se od nas opraštao.
Na neki poseban način svaki put kad ću čuti Massimovu stvar na radiju, iznenada, neću moći ne pomisliti da je prisutan i on, ne samo zvuk njegova glasa: kao Eho, zvuk bez tijela, tako je i Massimo te noći postao zauvijek bestjelesno prisutan u svome glasu.
Mislim da je to najviše što pjevač može učiniti.
Na svom životnom koncertu, na koncertu koji se zove život.
Massimo… adio!