Psiholozi su ovaj fenomen pokušali objasniti još u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća te su radili test ogledalima. Istraživači su proučavali grupu djece u dobi od 6. do 24. mjeseca, nacrtali su tačku s ružem na njihovim nosićima, a onda su ih stavili ispred zrcala. Bebe su na svoj odraz u ogledalu reagovale na različite načine:
od 6. do 12. mjeseca – bebe su mislile da je u ogledalu neka druga beba i željele su se družiti s njom
od 13. do 24. mjeseca – nisu bile sigurne ko je beba u ogledalu i nisu je mogle prepoznati
od 20. do 24. mjeseca – u ovom razdoblju, bebe prepoznaju da su to one u ogledalu. Dok gledaju u ogledalo dotiču crvenu tačku od ruža na svom nosiću umjesto da diraju ogledalo, što znači da shvataju vezu između sebe i odraza u ogledalu.
Bebe počinju osjećati svoje okruženje, a ta veza između bebe i ogledala je početak važnog odnosa. Ovo su rani koraci razumijevanja sebe i okoline u prilično nepredvidljivom svijetu te je to jako ohrabrujuće za bebe. Ne samo da bebe grade svoj osjećaj identiteta, već im ogledalo pomaže da bolje razumiju svoje tijelo, prate objekte, poboljšavaju fokus, promatraju svoje okruženje, a čak i pomaže razvoju govora jer gledaju kretanje vlastitih usta kad pričaju.
Bebe također vole ogledala jer od rođenja vole interakcije s drugim bebama. One jednostavno vole bebe i zvukove koje proizvode druge bebe te su uvijek privučeni njima.
Profesorica Linda Polka sa Univerziteta McGill bavi se proučavanjem dječjeg ponašanja i razvoja govora. Ona potvrđuje da bebe najviše vole druge bebe. “Čak i kada mame imitiraju druge bebe potpuno identično, beba više voli prave bebe zbog toga što one zvuče identično u tim malim tijelima”, objašnjava Linda.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.