Upravo se zato kod osoba koje su imale teško djetinjstvo često pojavljuju određene neobične navike, koje su zapravo mehanizmi preživljavanja razvijeni kako bi se nosile sa strahom, stresom i nesigurnošću.
Pretjerano ispričavanje
Ova navika često se razvija kod osoba koje su se u djetinjstvu ispričavale kako bi zaštitile emocije roditelja ili vlastitu sigurnost. Psiholog Daniel S. Lobel objašnjava da se takvo ugađanje drugima u odrasloj dobi nastavlja kao mehanizam samoumirivanja u napetim i stresnim situacijama, iako može opteretiti odnose, piše YourTango.
Pretjerano oslanjanje na neovisnost
Kod osoba koje su u djetinjstvu imale nezadovoljene potrebe ili osjećaj gubitka kontrole, neovisnost može postati način nošenja sa stresom. Iako samostalnost sama po sebi nije negativna, u ovom slučaju često vodi izbjegavanju oslanjanja na druge i udaljavanju ljudi.
Poteškoće s povjerenjem
Kada su roditelji stvarali nesigurno okruženje, nepovjerenje prema drugima često postaje automatska reakcija. U odrasloj dobi takve osobe često očekuju razočaranje ili izdaju, bilo u privatnim odnosima ili na poslu, iako su istodobno razvile snažnu otpornost.
Emocionalno udaljavanje
Ako dijete nije imalo siguran prostor za izražavanje snažnih emocija, u odrasloj dobi emocionalna otupjelost može djelovati kao oblik zaštite. Istraživanje objavljeno u Journal of Psychosomatic Research upozorava da dugotrajno potiskivanje emocija može imati ozbiljne posljedice za zdravlje, odnose i opću dobrobit.
Stalno očekivanje najgoreg
Psihologinja Fabiana Franco objašnjava da su osobe s traumatičnim djetinjstvom često uvježbale mozak da neprestano anticipira opasnost. Zbog toga ostaju u stanju “bori se ili bježi”, što pojačava anksioznost i stalnu zabrinutost.
Izbjegavanje odmora
Kod osoba koje su u djetinjstvu bile preopterećene obavezama, odmor se često povezuje s krivnjom. U odrasloj dobi to rezultira neprestanim radom, prenatrpanim rasporedom i guranjem sebe prema izgaranju kako bi “dokazale” vlastitu vrijednost.
Izbjegavanje sukoba i rasprava
Emocionalna trauma u djetinjstvu često dovodi do izbjegavajućih obrazaca ponašanja u odrasloj dobi. Istraživanje objavljeno u Frontiers in Psychology pokazuje da osobe koje su konflikte doživljavale kao prijetnju često bježe od rasprava prije nego što osvijeste vlastitu anksioznost.
Odbijanje komplimenata i pohvala
Kod osoba s niskim samopoštovanjem pohvale mogu izazvati nelagodu jer se ne uklapaju u negativna uvjerenja o sebi. Pozitivne riječi tada djeluju zbunjujuće ili čak neprihvatljivo, iako dolaze s dobrim namjerama.
Granice “sve ili ništa”
Terapeut specijaliziran za traume Richard Brouillette objašnjava da osobe koje su odrasle u nesigurnim uvjetima često razvijaju krajnosti u postavljanju granica. Budući da u djetinjstvu nisu imale izbor, u odrasloj dobi ili potpuno zatvaraju odnose ili dopuštaju previše, što dodatno otežava bliskost.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.