Čuvaju se u francuskoj nacionalnoj biblioteci, u kutijama obloženim olovom. Istraživač koji ih želi pročitati mora potpisati izjavu o riziku i obući zaštitnu odjeću.
Nisu radioaktivne samo bilježnice.
Isto vrijedi za njenu odjeću, namještaj, laboratorijsku opremu, pa i kuharicu.
Praktično sve što je preostalo iz njene kuće u pariskom predgrađu nosi tragove radioaktivnog materijala.
Radij u džepu kaputa
Objašnjenje je u načinu na koji se tada radilo.
Marie i Pierre Curie nisu znali koliko je materijal s kojim rade opasan.
Bočice s polonijem i radijem nosila je u džepu kaputa i držala ih u ladici radnog stola. U vlastitim zapisima opisala je i prizor iz laboratorije, gdje su tvari u mraku svijetlile plavozelenom svjetlošću.
Sve što je dodirivala tim rukama ostalo je zagađeno.
Zašto se stanje nije promijenilo za sto godina
Ovdje je razlog zbog kojeg vrijeme ne pomaže.
Glavni zagađivač je radij-226, čije je vrijeme poluraspada oko 1.600 godina.
Vrijeme poluraspada je period za koji se raspadne polovina neke radioaktivne tvari.
To znači da je za stotinu godina nestalo tek nekoliko posto onoga što je bilo. Stoljeće, koje se čini kao dug period, u ovom slučaju nije promijenilo gotovo ništa.
Prema procjenama, oko devedeset posto radija raspalo bi se za oko pet hiljada godina, a preko devedeset devet posto tek za jedanaest hiljada.
Zašto baš olovo
Kutije nisu obložene olovom slučajno.
Radij pri raspadu daje tri vrste zračenja.
Alfa zračenje ne prolazi ni kroz sloj zraka od jednog centimetra i zaustavi ga i mrtvi sloj kože. Beta zračenje zaustavlja tanak sloj stakla ili metala.
Problem je gama zračenje, koje prolazi kroz gotovo sve. Za njegovo zaustavljanje potreban je debeo sloj olova, a upravo se zato koriste takve kutije.
Koliko je opasnost stvarna
Vrijedi biti pošten oko toga koliko je rizik velik.
Prema procjeni Američkog vijeća za nauku i zdravlje, radioaktivnost samih listova je vrlo niska.
Ako bi neko slučajno progutao nešto tog materijala, recimo oblizivanjem prstiju, primio bi dozu otprilike jednaku onoj koju svako od nas primi iz prirodnog zračenja za dva dana.
Zaštitne mjere, dakle, nisu tu zbog neposredne opasnosti nego zato da niko s radioaktivnim predmetom ne postupa kao s običnom starom knjigom.
Isto važi i za grobnice. Marie i Pierre Curie sahranjeni su u kovčezima obloženim olovom, a mjerenja iz devedesetih pokazala su da je i to bilo opreznije nego što je bilo potrebno.
Ono što je iz toga proizašlo
Marie Curie je umrla 1934, u 66. godini, od aplastične anemije, oboljenja koje se pripisuje dugotrajnom izlaganju zračenju.
Njena kuća i laboratorija korišteni su sve do 1978, a dekontaminirani su tek 1991.
Ono što je iza nje ostalo je i riječ radioaktivnost, koju je sama uvela.
Njene bilježnice su radioaktivne upravo zato što je taj posao obavila prije nego što je iko, uključujući nju samu, znao šta on nosi. I ostat će takve još oko petnaest stotina godina.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.