Vrijednost ove monografije nije samo u broju imena koja su u njoj zapisana. Njena najveća vrijednost jeste u činjenici da je autor, nakon više od tri decenije, pokušao sastaviti mozaik ljudskih sudbina koje su bile rasute po različitim arhivama, evidencijama, boračkim udruženjima, porodičnim sjećanjima i privatnim zbirkama. Na taj način Fejzić je učinio ono što bi, po prirodi stvari, trebale raditi institucije sistema sistematizovao je, provjeravao i sačuvao podatke o ljudima koji su svoje živote ugradili u odbranu Bosne i Hercegovine.
U recenzijama ovog kapitalnog projekta prof. dr. Bisera Suljić-Boškailo, Avdo Huseinović i Anes Džunuzović istakli su njegovu izuzetnu važnost za kulturu sjećanja, posebno naglašavajući činjenicu da monografija donosi otkrivanje i sistematizaciju podataka koji decenijama nisu bili objedinjeni na jednom mjestu.
Avdo Huseinović posebno je istakao da neka od dragih i nezaboravnih sandžačkih lica koja su navedena u monografiji lično poznaje i nosi ih u svom sjećanju. Sjeća se dana i mjesta na kojima su ginuli, jer su mu mnogi od njih bili saborci, prijatelji i komšije. Njegovo svjedočenje dodatno potvrđuje da iza svakogimena u ovoj knjizi stoji jedan život, jedna porodica, jedna ljudska priča i jedan veliki čin žrtve.
Historija, kako je naglašeno, ne priznaje mitove. Ali historija priznaje činjenice. A činjenica je da su hiljade ljudi različitog porijekla stale u odbranu Bosne i Hercegovine. Među njima su bili i brojni ljudi rođeni u Sandžaku, koji su, zatečeni ratom u Bosni i Hercegovini, branili zemlju koju su doživljavali kao svoju domovinu. Mnogi od njih su u toj borbi položili ono najvrednije – vlastiti život.
Anes Džunuzović istakao je da autor želi da ova knjiga bude jedna od knjiga koje će predstavljati pobjedu nad velikosrpskom propagandom, ali i nad usiljenim i nametnutim podjelama. Upravo zato monografija ima značaj koji nadilazi biografski i dokumentarni karakter. Ona je svjedočanstvo o zajedničkoj borbi, zajedničkoj patnji i zajedničkoj pripadnosti zemlji koja je u najtežim trenucima tražila od svojih građanaono najbolje što su mogli dati.
Prof. dr. Bisera Suljić-Boškailo u svom osvrtu posebno govori o historijskoj i emotivnoj vezi Sandžaklija sa Bosnom. Njena metafora o djeci koja su odvojena od rođene majke govori o dubokoj vezi ljudi iz Sandžaka sa Bosnom i Hercegovinom. Bosna, kako ističe, jeste domovina svih onih koji je osjećaju svojom, bez obzira na vjeru i porijeklo.
Ideja za ovu monografiju kod Alije Fejzića nije nastala preko noći. Prije nekoliko godina došao je do podatka da su ljudi rođeni u Sandžaku tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini dali nemjerljiv doprinos odbrani njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.
Međutim, postavilo se jednostavno pitanje: koliko je boraca rođenih u Sandžaku poginulo u Bosni i Hercegovini?
Odgovor na to pitanje nije bilo moguće pronaći u jednom dokumentu, jednoj instituciji ili jednoj evidenciji.
Fejzić je pokušavao pokrenuti pojedina udruženja i institucije da se ovom pitanju posveti ozbiljna pažnja. Ipak, izostala je konkretna podrška. Umjesto čekanja da neko drugi uradi ono što je smatrao važnim, odlučio je da sam počne prikupljati podatke.
Taj trenutak pokazuje posebnu vrijednost njegovog angažmana. Jer, kultura sjećanja ne nastaje sama od sebe. Ona zahtijeva ljude koji će otići u arhive, razgovarati sa porodicama, tražiti stare fotografije, provjeravati podatke, povezivati imena sa jedinicama, mjestima rođenja i datumima pogibije. Zahtijevastrpljenje, upornost i, prije svega, osjećaj odgovornosti prema generacijama kojedolaze. Upravo to je Alija Fejzić radio.
Od čovjeka do čovjeka, od porodice do porodice, od dokumenta do dokumenta, prikupljao je podatke o ljudima čiji su životi mogli ostati samo u porodičnim sjećanjima. Uspio je sakupiti podatke o 639 šehida, a za njih 520 pronaći i fotografije. Uz imena i fotografije, nastojao je pronaći i biografske podatke, mjesta rođenja, pripadnost jedinicama Armije Republike Bosne i Hercegovine te datume i mjesta pogibije.
To nije bio samo istraživački posao.
To je bio svojevrstan dug prema mrtvima i živima.
Prema mrtvima – da njihova imena ne budu zaboravljena.
Prema porodicama – da njihova žrtva bude javno zabilježena.
I prema mladim generacijama – da znaju ko je i zašto branio Bosnu i Hercegovinu.
Šehidi nisu samo brojevi
Posebnu vrijednost monografiji daje činjenica da autor šehide ne posmatra samo kao statistički podatak. Iza svakog od 639 imena nalazi se čovjek.
Neko je bio sin, neko otac, brat, suprug, komšija, prijatelj. Neko je imao tek dvadesetak godina, neko je iza sebe već imao porodicu i djecu. Neko je prije rata radio, neko studirao, neko tek započinjao svoj život.
U monografiji je posebno poglavlje posvećeno „Braći šehidima“. Zabilježeno je da je iz 33 porodice koje su živjele u Bosni i Hercegovini poginulo po dva sina, a postoje i porodice u kojima su život izgubili otac i sin.
Takvi podaci pokazuju razmjere žrtve na način koji nijedna statistika sama po sebi ne može dočarati.
Posebno mjesto zauzimaju i dobitnici najvećeg ratnog priznanja – „Zlatni ljiljan“. Prema podacima autora, 22 šehida rođena u Sandžaku bili su dobitnici ovog priznanja, dok je još 70 živih dobitnika.
U Kantonu Sarajevo deset ulica nosi imena boraca porijeklom iz Sandžaka, dok dvije ulice na području Vogošće nose imena sandžačkih šehida.
I upravo zato ova monografija nije samo knjiga. Ona je pokušaj da se između imena, ulica, porodica i historijskih događaja uspostavi veza koja će ostati trajna.
Možda najteže pitanje koje ova monografija otvara jeste: zašto je ovakav projekat morao čekati više od trideset godina i zašto ga je morao pokrenuti pojedinac? Zar je bilo teško ranije napraviti jedinstvenu evidenciju ljudi koji su rođeni u Sandžaku, a koji su poginuli braneći Bosnu i Hercegovinu?
Zar nije bilo prirodno da institucije zadužene za boračka pitanja, arhive, kulturu, obrazovanje i memorijalizaciju pomognu da se takvi podaci prikupe, provjere i sačuvaju?
Nažalost, iskustvo Alije Fejzića pokazuje da za ovakve projekte često nedostaje dovoljno institucionalnog sluha.
Nije riječ samo o finansijskoj pomoći. Još je važnija stručna, arhivska, organizaciona i institucionalna podrška. Država koja želi sačuvati vlastitu historiju mora imati sistem kojim će dokumentovati žrtvu svojih građana. To nije pitanje pojedinca, niti stvar dobre volje nekog entuzijaste. To je obaveza prema historiji iprema budućnosti.
Institucije ne bi smjele čekati da neko privatno prikupi podatke, pronađe fotografije i obiđe porodice poginulih, pa tek onda prepoznati vrijednost urađenog. Jer vrijeme radi protiv sjećanja. Svake godine odlaze ljudi koji pamte ratne događaje. Odlaze roditelji, braća, sestre, saborci i prijatelji poginulih. Sa njima odlaze i fotografije, dokumenti, svjedočenja i detalji koji nikada nisu zapisani.
Zato je svako odlaganje projekata memorijalizacije zapravo rizik da dio naše historije zauvijek nestane.
Posebna vrijednost rada Alije Fejzića upravo je u njegovoj upornosti.
Kada nije bilo jedinstvene evidencije, krenuo je da je pravi.
Kada nije bilo dovoljno fotografija, krenuo je da ih traži.
Kada su podaci bili rasuti, krenuo je da ih povezuje.
Kada nije bilo dovoljno institucionalne podrške, nije odustao.
Njegov primjer pokazuje koliko jedan pojedinac može učiniti kada ima dovoljno snažan osjećaj odgovornosti prema zajednici i historiji.
Važno je, međutim, naglasiti da ovakav angažman ne bi smio ostati samo na plećima pojedinaca.
Naprotiv, monografija Alije Fejzića trebala bi biti podsticaj institucijama da ovaj posao nastave sistemski. Trebalo bi napraviti centralnu, provjerenu i dostupnu bazu podataka o svim poginulim borcima rođenim u Sandžaku, digitalizovati postojeću dokumentaciju, zaštititi fotografije i porodične arhive te nastaviti istraživanje kako bi se eventualne praznine u evidenciji popunile.
Fejzić je uradio ono što je mogao kao pojedinac. Sada bi institucije trebale uraditi ono što mogu kao institucije.
Da se pamti ko je branio Bosnu
Alija Fejzić nije ovu knjigu radio zbog materijalne koristi. Njegova motivacija bila je potreba da o ljudima iz Sandžaka koji su dali nemjerljiv doprinos odbrani Bosne i Hercegovine ostavi pisani trag.
To je posebno važno danas, kada se pokušava relativizirati prošlost, kada se historijske činjenice nerijetko potiskuju različitim političkim interpretacijama i kada nove generacije sve manje znaju o ljudima koji su branili ovu zemlju.
Ova monografija zato ima i obrazovnu vrijednost.
Mladom čovjeku treba pokazati ime. Ali treba mu pokazati i priču koja stoji iza tog imena. Treba mu objasniti da je neko ko je rođen u Rožajama, Plavu, Bijelom Polju, Novom Pazaru, Sjenici, Tutinu ili nekom drugom sandžačkom mjestu mogao svoj život završiti na ratištu u Bosni i Hercegovini.
Treba mu pokazati da pripadnost domovini nije uvijek određena mjestom rođenja, već i osjećajem pripadnosti, odgovornosti i spremnosti da se za tu domovinu podnese žrtva.
Sandžačke šehide ne treba posmatrati kao „strance“ koji su došli da brane tuđu zemlju. Mnoge od njih rat je zatekao u Bosni i Hercegovini. Tu su živjeli, radili, školovali se i zasnovali porodice. Kada je Bosna napadnuta, nisu imali dilemu gdje im je mjesto.
Stali su u njenu odbranu.
I zato su postali dio njene historije.
Inače, Alija Fejzić rođen je 1968. godine u Rožajama. Nakon završene osnovne škole, 1983. godine upisuje Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu.
Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu zatiče ga na dužnosti imama, hatiba i muallima u džematu Veliki Dubovik kod Bosanske Krupe. Nakon kraćeg oružanog otpora njegov džemat zauzima agresorska vojska, koja pred njegovim očima pali džamiju u kojoj je službovao.
U augustu 1992. godine uspijeva se ubaciti u konvoj izbjeglica i stiže u Travnik, na slobodnu teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Istog dana priključuje se Armiji RBiH, najprije u 17. krajiškoj, a potom u 7. muslimanskoj brigadi.
Nakon završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu obavlja dužnost vjeroučitelja, imama, hatiba i muallima na području Medžlisa Islamske zajednice Travnik. U Sarajevo prelazi 2000. godine, gdje i danas živi i radi kao stručni saradnik-savjetnik u oblasti odnosa sa vjerskim zajednicama. Predsjednik je Udruženja građana „Sedef“ sa sjedištem u Sarajevu.
Autor je i knjige „Tridesettri poruke s minbere“, a svoje tekstove povremeno je objavljivao u časopisima „Ljiljan“, „Damar“ i Islamskim informativnim novinama „Preporod“.
Dobitnik je zahvalnice tadašnjeg Mešihata Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za doprinos jačanju Armije Republike Bosne i Hercegovine, koja mu je uručena u Zenici 1993. godine.
Oženjen je suprugom Medihom i otac je troje djece – Fatime, Kenana i Muhedina.
Do sada je „Monografija šehida 1992–1995. rođenih u Sandžaku“ predstavljena na više od dvadeset promocija širom Bosne i Hercegovine i Evrope, a planirane su i nove promocije, uključujući i Tursku.
Posebna želja autora jeste da promocija bude održana i u Vogošći, gdje je u Armiji Republike Bosne i Hercegovine poginulo dvadeset šehida porijeklom iz Sandžaka, a dvije ulice u njoj nose imena sandžačkihšehida.
Svaka nova promocija ove knjige zapravo je još jedna prilika da se govori o ljudima koji više ne mogu govoriti sami o sebi.
I možda je upravo u tome najveća vrijednost Fejzićevog rada.
On govori u ime onih čija su imena mogla ostati zaboravljena.
Dokumentuje živote onih koji su svoju životnu priču završili mnogo prije nego što su stigli ostvariti sve ono što su željeli.
Čuva fotografije onih čija su lica danas poznata uglavnom njihovim porodicama. Ispisuje imena onih koji su možda mogli biti samo još jedan broj u nekoj ratnoj statistici.
Zato je ova monografija više od knjige.
Ona je amanet.
Amanet da se pamti.
Amanet da se zna.
Amanet da se nikada ne zaboravi da je među 639 imena bilo 639 života, 639 porodica i 639 sudbina.I upravo zbog toga rad Alije Fejzića zaslužuje mnogo širu društvenu i institucionalnu podršku. Njegov trud ne bi smio završiti na promocijama i policama biblioteka. Ovakva dokumentacija treba biti sačuvana u arhivima, digitalizovana, dostupna istraživačima i mladim generacijama i ugrađena u širi sistem kulturesjećanja.
Jer narod koji ne čuva uspomenu na one koji su ga branili, rizikuje da jednog dana zaboravi i zašto je morao biti branjen.
Alija Fejzić je svojim radom pokazao da se protiv zaborava može boriti. Sada je red na institucije da pokažu da li imaju dovoljno sluha da takvu borbu podrže.
Jer sjećanje nije samo pogled u prošlost.
Sjećanje je odgovornost prema budućnosti.
A „Monografija šehida 1992–1995. rođenih u Sandžaku“ predstavlja upravo takav čin odgovornosti, odgovornosti prema Bosni i Hercegovini, prema Sandžaku, prema porodicama poginulih i, prije svega, prema onima koji su svoje živote dali da bi drugi danas mogli živjeti u slobodi.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.