Obavljen je žrijeb baraža za odlazak na Mundijal 2026. i postavlja se logično pitanje možemo li ovim putem do vize za put preko “bare”?
Onako na prvu žrijeb nas nije štedio. Nimalo!
Jedina teža solucija bila je da gostujemo veoma čvrstoj i iskusnoj Poljskoj predvođenom “ubicom” Lewandowskim, a da u finalu, ako bi iznenadili Poljake, igramo na prepunom San Siru ili Olimpicu protiv Italije koja je favorit u polufinalu protiv Sjeverne Irske.
Mada će se svi koji su gledali Italiju u kvalifikacijama zapitati da li su “Azzurri” zaista favoriti jer nihova igra ne liči ni na šta.
Na kraju nas je zapala malo “lakša” misija. Da gostujemo Velsu, a onda kod kuće, barem smo tu dobili malu prednost, eventualno dočekamo Italiju ili Sjevernu Irsku pa “u kost” do zadnjeg sudijskog zvižduka.
Možda će se neki začuditi sada, ali moramo biti svjesni da će nam, ako se ne postavimo kako treba, teže biti izdržati ofanzivu Velšana na domaćem terenu nego se fajtati sa žabarima ili britanskim otočanima.
Inače, odmah nakon žrijeba, logično, bh. mediji su se dali u analizu protivnika, neki valjda još euforični nakon Beča, čak su i o Italiji već razmišljali i pisali (ali dobro, to smo mi), i sve je to OK.
Ali hajdemo se malo odmaći od silnih analiza i statistika.
Tempo za 120 minuta
Nije više apsolutno važno ko je koga više puta pobijedio tokom godina međusobnih duela, ko ima skuplji tim, ko ima više zvijezda u timu, ko ima bolje navijače, da li mi ili oni imamo više kartoniranih igrača…
Važnija od svega nabrojanog je jedna druga stvar, a to je kakav budemo imali pristup utakmici odnosno kako se postavimo na terenu.
Ako nekoj selekciji ne fali maksimalnog pristupa svakoj utakmici onda su to Velšani. To je ekipa koja nema u svom sastavu tehnički potkovane igrače i driblere i glumce poput Rumuna, ili tako dobrog stručnjaka na klupi poput Austrije čiji je Ragnick, da se ne lažemo, taktički “ugasio” Zmajeve, ali imaju ono što nemaju ni Rumuni ni Austrijanci, imaju tempo i srčanost za 120 minuta utakmice.
Sviđalo se to nekima ili ne, svaka čast momcima koji su izgarali na terenu svih 90 minuta svaku utakmicu, ali mi smo čitave kvalifikacije igrali defanzivno i na fazon “ako šta uhvatimo u napadu”, uz igru bez igre, a samo u par navrata, u 20ak minuta susreta u Bukureštu, te u drugom poluvremenu protiv Rumuna u Zenici (a i to protiv 10 igrača), imali smo neku vrstu dominacije i izgledali smo ozbiljno. Jer, nekad nije dovoljno samo boriti se, mora se imati i neka vizija, taktika, smišljena igra koja je prepoznatljiva. Mi je za kompletan ciklus nismo dobili, ali nas je zato pratila ogromna sportska sreća koju smo iskoristili. I neka smo. Da i nas jednom pogleda, bilo da su u pitanju promašeni ziceri protivnika ili za nas dobre sudijske odluke kojih je bilo.
Velšani imaju ofanzivu i konstantan rad na pressingu, može se reći da imaju mnogo toga što mi nemamo. Ili bolje reći, što ne igramo, a možemo. I mogli smo. Samo nije imao ko da usmjeri igrače u tom pravcu. Mlade igrače koji imaju snage i trke da se nose barem 80 minuta sa svakom selekcijom iz ranga iz kojeg dolaze Vels, Rumunija, Austrija i slični njima.
Ko je ispratio barem 2 utakmice Velšana tokom kvalifikacija ili pogledao pregled njihovih domaćih mečeva, mogao je da vidi šta je njihovo najjače oružje protiv ekipa nebitno kojeg se one kvaliteta.
To je konstantan pritisak na protivnički gol i bezbroj ubačenih centaršuteva u kazneni prostor, igra kakvu čak ni engleska više preferira. A kada vam neko ubaci 50 lopti ispred gola po svakoj statistici barem jedna ili dvije će kako – tako završiti u mreži. Baš kao što je bilo i u Beču kada smo kukavičkom taktikom dozvolili protivniku da nas otjera na 30 metara od našeg gola i krene s “bombardovanjem” sa svim strana. Protivnik koji po kvaliteti nije toliko moćan i koji ne pripada vrhu evropskog fudbala i protiv kojeg se mudrijom igrom moglo igrati i savladati ga. Činjenica je da Austrijanci osim gola nisu napravili 100 postotnu šansu pred našim golom.
Ako nam je 20-ak ubačenih lopti Austrije u kazneni prostor problem, šta će biti kada Velšani, ako im dozvolimo, ubace 50 takvih?! A da može ova ekipa bolje od onog u Beču, definitivno može. Sazreli su ovi momci za kratko vrijeme i napredovali velikom brzinom, nisu naivni i samo im treba davati dobre instrukcije tokom igre.
Džeko ponekad mora i izaći
Selektoru Barbarezu, koji je ofanzivac samo kada treba napadati novinare na pressicama, neko treba da objasni nekoliko činjenica:
da Bajraktarević nije bek nego krilo i momak koji ni sam nije svjestan kakvu magiju posjeduje u svojim nogama;
da Alajbegović, koji i je sam rekao nakon meča u Beču da je dobio premalo minuta da nešto promijeni, treba igrati ako ne cijeli meč onda barem sat vremena jer momak ima odličnu kontrolu lopte i može je povući naprijed i zadržati što je pokazao protiv Rumuna;
da Džeko poslije 60 – 70 minuta igre više ne može da pruži mnogo i da, uz dužno poštovanje prema Dijamantu, treba da uđe neko mlađi, svježiji, agresivniji… pogotovo kada na drugoj strani imamo rastrčanog protivnika. Naravno, ako selektor smije to da napravi Džeki…;
da na klupi ima fudbalera engleskog Hulla, iskusnog Hadžiahmetovića koji je idealan kada treba stati na loptu i opstruirati protivnika;
da ne možemo ući u utakmicu gdje nam treba pobjeda i očekivati da, ako povedemo, možemo čuvati rezultat do kraja i praviti dvije linije odbrane kao protiv Austrije te se grčevito braniti;
da mora brže reagovati kad su izmjene u pitanju…
Neki su nakon duela sa Austrijom komentarisali kako “naši momci nisu više mogli fizički da se nose s protivnikom” i kako su “premladi…”. Možda jeste tako. Ali zato je tu selektor da upotrijebi svo oružje kojim raspolaže, da osvježi ekipu i da ukaže na neke stvari koje i najveći fudbalski laici vide da prosto ne idu na terenu.
Čemu gurati uporno nešto svoje, fursatiti i prkositi mišljenjima drugih kada vidiš da tvoje ne daje rezultat u tom momentu? Barbarez, koji se godinama preko društvenih mreža smijao, rugao, provocirao i ponižavao druge selektore i žive fudbalske legende koje nisu dobile drugu šansu i toliku podršku ni blizu kao on, sada treba da bude spreman na isto to. Na kritiku, na savjet, na tuđe mišljenje, na provokaciju, na razna pitanja novinara…
I Velšani primaju golove
Imamo vremena do marta, ekipa nema problem s kartonima, do tad se neki i oporave, uz nadu da se drugi ne povrijede, i uz agresivniji pristup na sredini terena koja nam nije postojala u Beču i uz igru na posjed lopte i hladne glave, te iskusniji za jedan ciklus, ovi Zmajevi mogu pobijediti Vels u gostima. Ne toliko strašna Belgija im je nedavno postigla 4 gola (2:4) pa ne bi loše bilo našoj struci pogledati tu utakmicu, a ne sumnjamo da hoće.
Istina je da se malo ko nadao prije godinu dana da se ćemo u zadnjem kolu boriti protiv Austrije za SP, ali već nakon par odigranih kola ovog ciklusa postalo je svima jasno da su podcijenjene mogućnosti ove selekcije (mislimo na igrački kadar), a precijenjene mogućnosti protivnika u grupi koji ničim nisu oduševili protiv Zmajeva ni u jednom meču.
Iako neki mediji već pričaju o Italiji i spektaklu na Bilinom polju (mada je teško koristiti taj termin na tom sramotnom ruglu od stadiona), Azzurre treba ostaviti zasad potpuno po strani i fokusirati se na Vels. Italijani imaju svojih problema i ne bi smjeli biti previše optimistični pred duel sa Sjevernom Irskom te eventualno s nama ili Velsom. Italija proživljava najteže dane u svojoj fudbalskoj historiji, Norvežani se igraju s njima pred prepunim San Sirom (1:4), i Izrael im je zabio 4 komada (5:4), a Sjeverna Irska nije naivna selekcija. Mogli bi Azzurri ostati bez još jednog SP-a u nizu.
Posljednje su igrali kad i mi, 2014. u Brazilu, a možda im baš mi ponovo ogadimo fudbal.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.