Topljenje "kocke leda": Evolucija radikalne desnice u Hrvatskoj

Na koncertima…u javnom prostoru… u politici… u Saboru!

Da li su to samo „slučajnost i sinergija“ ili je sve posljedica dugotrajnih procesa, koji su „tinjali“ negdje u pozadini društva i samo čekali i dočekali – „svoj trenutak“?

Radi li se o dobro planiranoj evoluciji desnice?

Sve one, kojima je nagla pojava radikalno desnog modusa mišljenja i ponašanja nekakvo „iznenađenje“, treba podsjetiti da su te i takve politike i strategije godinama bile dobro prikrivane i njegovane.

Najviše u okviru HDZ-a, koji se itekako znao okoristiti njihovim stvarnim utjecajem u javnosti. Bila je to lukava strategija bazirana na nikada do kraja pojašnjenom planu „povijesnog pomirenja partizana i ustaša“, koga je tako gorljivo godinama zastupao – Franjo Tuđman.

Narativ o NDH, ali i drugim jako desnih projektima u kasnijim postratnim vremenima političke emigracije je manje-više diskretno propitkivan, iako nikada nije promoviran… onako baš do kraja – kao neka zvanična politika ili mogući krajnji politički cilj.

Za dio političkih opcija dobro se znalo šta je korisno reći, a šta se zapravo misli.

Rezultat te lukave strategije je da su se brojni zvaničnici iz susjedne nam zemlje redovno javno hvalili kako… eto u Hrvatskoj… (za razliku od nekih drugih tranzicijskih država u Evropi i EU) radikalne političke opcije nisu tako jake i da se mogu pronaći samo u tragovima!? Na marginama.

Formalno to i jeste bilo tako, ne računajući par ridukuloznih likova, ali se vrlo desna politička opcija uvijek u okviru pokreta/stranke HDZ-a osjećala vrlo komotno, pa i zaštićeno!

Ono što se nekada stidljivo pokazivalo, posebno u vremenima nakon zanjih ratova na Balkanu ili u doba procesa priključenja Hrvatske EU, danas je dobilo pravo javnog građanstva i to pod izgovorom da se radi; ili o tzv. slobodi govora ili „dvostrukoj konotaciji“.

Dobro smišljenoj relativizaciji, pa se tako tvrdi kako se nekadašanji pozdravi ili insignije iz vremana NDH sadržajno „oparni“ u vremenima Domovinskog rata kada ih je polu-javno koristio dio paravojnih formacija.

Na taj način ZDS pozdrav u Hrvatskoj i jeste i nije zabranjen!?, što je logičko-pravna besmislica prvog reda.

Zato… jer politika nije kvantna mehanika, pa da stvari mogu u isto vrijeme imati dva stanja. Nešto jeste ili nije zabranjeno… bez obzira na „kontekst“. Kako to izgleda u praksi… mogli smo vidjeti u Austriji.

Da je zakonodavac htio biti jasniji – svakako je mogao biti, ali je „rupa u zakonu“ namjerno ostavljena kako bi se zadovoljila ekstremna desnica, a proces provedbe zakona sveo samo na nejasnu mogućnost.

Kao što je ulazak RH u EU shvaćen i protumačen kao kraj kooperativne i (pro)evropske politike, tako je i jačanje suverenističkih – desnih političkih opcija u svijetu protumačeno kao „povoljan trenutak“ za još jedan korak prema uvođenju radikalne retorike i insignija u javni prostor, bez prevelikih ograda ili čuđenja.

Dogodila se postepana evolucija.

„Kocka leda“ se sama istopila u čaši, dok su mnogi samo teoritizirali o tome da li čaša napola puna ili prazna.

I sada se našli u čudu…