Naravno, ne trebamo se nervirati oni to rade za naše dobro. Kako kažu, „tako nalažu tržište i evropski standardi“. Jer šta bi mi jadni građani znali o struji, ekonomiji i životu, kad za nas misle oni koji već decenijama žive u svom paralelnom svemiru?
Dok mi gasimo sijalice i brojimo minute dok bojler grije vodu, oni pale reflektore na svojim luksuznim vilama. Njihove klimatizirane kancelarije hlade i griju onoliko dugo koliko traje sastanak o „mjerama štednje“
. Oni putuju avionima, voze službene limuzine, griju bazene i večeraju u restoranima gdje je cijena jedne večere veća od našeg mjesečnog računa za struju. Nama šalju poruke da se strpimo, da štedimo, da „smo svi u istoj krizi“.Građanima, s druge strane, poručuju: „Štedite. Ugasite sijalice. Grijte se na patriotizam, kuhajte na prazna obećanja.“
Jesmo li stvarno u istoj krizi? Oni se, izgleda, nikada ne odriču ničega. Njima je uvijek svijetlo, nama sve češće mrak. Oni se griju na naše račune, a mi se grijemo na prazna obećanja.
Nema tog obećanja koje naši političari ne mogu zapakovati u ukrasni papir. Kada im treba naš glas, sve je moguće: jeftinija struja, bolji standard, investicije, nova radna mjesta. A kada prođu izbori – dobijemo skuplje račune, skuplju hranu, skuplji život. Valjda nam žele poručiti da smo „bogat narod“, čim sebi možemo priuštiti luksuz plaćanja njihovih promašaja.
Ironija je potpuna: decenijama obećavaju jeftiniju energiju, ulaganja u obnovljive izvore, bolje uslove za građane. I decenijama – isti scenarij. Oni puni obećanja, a mi praznih džepova. Kad god se probudimo i pogledamo pošteno stanje, jedino što nam ostane jeste da računamo koliko još sijalica možemo upaliti a da ne bankrotiramo.
Zamislite apsurd: ljudi računaju da li će im trebati tri ili četiri sijalice u kući, dok političari pale reflektore na predizbornim skupovima. Ljudi razmišljaju da li da uključe bojler, a političari se kupaju u toploj vodi koju griju naši džepovi.
I dok nama serviraju lekcije o štednji, oni se ne odriču ni službenih limuzina, ni avionskih karata, ni skupih večera. Struja poskupljuje, ali njihov životni stil ne poznaje krize. Nama je mrak, njima je svjetlo.
U ovoj zemlji, ništa ne svijetli toliko jako kao licemjerje. Dok nam govore da se „moramo prilagoditi“, oni se nikada ne prilagođavaju. Dok nama mrak ulazi u kuće, njima blještava svjetla nikada ne gasnu.
Možda bismo zaista trebali poslušati političare – ugasiti svjetla, spavati ranije i sanjati jeftiniju struju. Jer u ovoj zemlji, jedino što ne poskupljuje jesu njihova prazna obećanja.
I možda je to pravi „europski standard“ o kojem stalno govore – da političari žive u svjetlu, a građani u tami. Nama skuplja struja, njima gratis mrak koji nam svakodnevno serviraju.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.