Istog Darija Kordića koji je osuđen u Haagu zbog političke odgovornosti u pokolju u Ahmićima na 25 godina zatvora, zbog kršenja zakona ili običaja ratovanja, teških kršenja Ženevskih konvencija, te progona na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubistava, nehumanih djela te zbog djela zločina protiv čovječnosti.
Istog Darija Kordića koji je odležao dvije trećine kazne i kojeg je dvjestotinjak ljudi dočekalo u transu kad je sletio na zagrebački aerodrom. Nakon toga odlučio se posvetiti vjeri i, prema sopstvenom priznanju, postati đakon. Naivac bi pomislio da je, što bi naš narod rekao, doš’o tobe, da su ga u samoći zatvorske ćelije stigle sjenke 116 bošnjačkih žrtava, među kojima 32 žene i 11 djece (od kojih tromjesečna beba), za koje je kriv. Ali… ratni zločinac ostaje ratni zločinac i na ovom i na onom svijetu, velikim slovima upisan u istoriju kao takav.
A predsjednica Federacije FBiH Lidija Bradara (HDZ) nekad je u martu ove godine izjavila da “osuđenik koji je odležao kaznu za bilo koji zločin, valjda prestaje biti osuđenik za ratni zločin…”. Pa valjda ne prestaje…
Izjavila je to da bi opravdala zagrljaj s prijateljem Kordićem. K’o biva malo je ubijao, sad je dobar čovjek. Ide u crkvu.
Kazala je ranije i da neće zatajiti prošlost, ni prijatelje te da se BiH treba okrenuti budućnosti.
Kako da se okrenemo budućnosti kad nas takvi i ini kleronacionalisti s jedne strane drže u prošlosti i ne daju nam da maknemo, a s druge, istu tu prošlost prljaju, mažu, zavlače, a onda mašu ratnim zastavama tako da svaka godina liči na ‘91. Ne bivstvujemo još ni u sadašnjosti, a budućnost se ne ukazuje. Sablasno. I tako će sve biti dok veličamo i “rehabilitujemo” ratne zločince i dok nam duhovi ubijenih ne daju mira.
Potom je, ne lezi vraže, k’o biber po pilavu došla i ministrica kulture i sporta FBiH, odana stranci koja je postavila na to mjesto, (gle čuda, opet HDZ?!), Sanja Vlaisavljević koja je takođe nedavno uznemirila javnost izjavom da “Dario Kordić, niti bilo koji drugi ratni zločinac nakon odslužene kazne to više nije” te da mora biti rehabilitovan u društvo jer je odslužio kaznu. Da nije tužno, bilo bi smiješno. Koje društvo?! Koju kaznu?! Zar postoji kazna na ovom svijetu za takav grijeh?
I Kur’an i Biblija kažu: “Ko ubije jednog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet”. Stotinu i šesnaest svjetova leži na plećima Darija Kordića. A on prima od države iliti hrvatskih obveznika branilačku penziju kao da je branio, a ne ubijao, odnosno bio odgovoran za navedene ratne zločine.
U pomenutom videosnimku, koji je postao viralan, ratni zločinac uz iće i piće s rajom slavi. Na pitanje, kako je rekao, prijatelja sa sjevera Hrvatske, je li vrijedilo zatvora i rata, odgovorio je: “Sve bih ponovio. Sekunde ne bih zamijenio. Svaka sekunda je vrijedila”. Nakon što je dobio gromoglasan aplauz prisutnih, svi su složno zapjevali Škorinu pjesmu: “Vrijedilo je” – „…Vrijedilo je svake kaplje znoja lica mog / Vrijedilo je jer nas danas blagoslivlja Bog…”.
Snimak je, naravno, izazvao brojne reakcije u javnosti. I kao što uvijek biva u ovoj našoj rahloj zemlji, koju mijesi ko stigne, trajale su dva-tri dana. Čak je u sarajevskom naselju Hrasno osvanuo grafit na fasadi jedne zgrade “Ubiti Darija Kordića!”. Poziv na ubistvo nikad nije rješenje, ubiješ li (“rehabilitovanog”) ubicu, i sam postaješ ubica.
Suma sumarum, u ovim projiciranim godinama prošlosti mržnja je jedina konstanta i jedina hrana koja može zadovoljiti sve veće apetite. Kordić(i) to najbolje zna(ju).