S jedne strane su kruške kao ministri i direktori, a sa druge strane jabuke kao univerzitetski profesori i vrhunski doktori.
Upravo ova jednostavna matematika objašnjava stanje na Univerzitetu u Tuzli i Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli.
S jedne strane imate one koji ne moraju imati nikave kompentencije, a sa druge strane imate one druge za koje su kriteriji izbora visoki.
Ako sve želite dovesti u istu ravan onda važi zakon fizike koji se odnosi na vodu u sistemu zatvorenih posuda.
Logično je da je limit onaj najviši. Takvom logikom važi jedno nakaradno tumačenje o važnosti struke po logici ” da više vrijedi lopata nego inžinjer”. Po toj logici svi hoće na poziciju premijera, ministara i direktora, odnosno rektora. Rekli bi “mrtva glava”.
Bore se za ove pozicije čak u okviru iste političke stranke. Vode se pravi ” kaubojski obračuni”.
O kompentencijama niko ne govori. Rekli bi da važi opšte pravilo da je cilj novac. Plata im dođe kao salata. Zato sa ovih pozicija mnogi izađu “puni kao brod”.
Znači da većini nije bitna plata. Sve u svemu dešava se nešto slično kao sa onom ukinutom zdravstvenom markicom za dodatno osiguranje. Nije u pitanju prihod.
Bitno je da se pokaže korisniku usluga da ne vrijedi ništa i da džabe izdvaja novac kroz poreze i doprinose.
Znači, da sve ono što ide profesorima i doktorima ništa ne vrijedi, kao što ne vrijedi i ono što dobiju kao platu funkcioneri.
“Kako doći do platâ?”
Pravo pitanje je: ” Kako doći do platâ?” Očito da je zakonodavna i izvršna vlast TK u velikoj zabludi. Isto bi se moglo reći i za druge nivoe vlasti po vertikali i horizontali. Odgovor na ovo pitanje pokušao je dati znameniti Parkinson.
Svoje iskustvo u državnoj službi pokušao je objasniti kroz poznati Parkinsonov zakon. U konkretnom slučaju platâ u TK stvar je još složenija. Sve se svodi u sferu apsurda.
Ogroman novac u javnom sektoru ne daje učinke. Kvalitet javnih usluga je sve lošiji.
To upućuje na zaključak da se mora promijeniti postojeći model finansiranja. Sve to zahtjeva duboke promjene u javnoj upravi, visokom školstvu i zdravstvu. Očito da na ova pitanja ne postoji odgovor.
Promjenama bi se srušio postojeći sistem moći. Očito da nikome nije stalo da ” siječe granu na kojoj sjedi”. U krajnjem i zašti bi?
Ovdje važi pravilo: “Radio ne radio svira ti radio”.