Generalno moglo bi se reći da, pored poslovične sporosti sudstva u procesuiranju zločinaca, nema nekih značajnijih zamjerki na njegov rad. Mislim da Sud Bosne i Hercegovine, ukoliko politika u našoj zemlji bude stvarno gradila državne institucije, može odgovoriti svojim zadacima uključujući i one vezane za procesuiranje ratnih zločina i zločinaca.
I žrtve i obični građani s pažnjom prate rad pravosudnih organa. Međutim, zadovoljstvo učinjenim nije na potrebnom nivou. Bosna i Hercegovina ustrojena je, između ostalog, i na tronacionalnom nivou pa se nerijetko stiče utisak kako Bošnjaci nastoje suditi samo Srbe i Hrvate, Srbi Bošnjake i Hrvate a Hrvati Bošnjake i Srbe što kod sva tri naroda ulijeva neku dozu nepovjerenja vezanu za to kako pojedini zločini izločinici, zavisno od toga ko pred Sudom Bosne i Hercegovine pokreće procese, neće biti adekvatno tretirani.
Međutim, gledajući na ustrojstvo Suda, te pomoć međunarodne zajednice istom, pomalo se stiče utisak da Sud svoju inertnost u procesuiranju zločina i zločinaca pravda političkim ustrojstvom, raznoraznim pritiscima i slično.
Građani na Sud Bosne i Hercegovine smatraju dijelom unutrašnje procedure ka pravdi, a ne kao na vanjski nametnuti proces. No, i pored tog shvatanja, stiče se utisak da domaći Sud nebi ništa radio da nije vanjskog faktora. Ima Sud čime da se bavi bez čekanja šta će reći međunarodna zajednica ili nekodrugi izvan naše zemlje.
Ne treba sve prepuštati „zubu vremena“ i bukvalno puštati da ključni svjedoci „odu“ sa ovog svijeta, nerijetko, iziritirani time što pravosuđe Bosne i Hercegovine malo ili gotovo ništa ne čini da sankcioniše one koji su nad njima vršili torture, zločine…
Dejtonska Bosna i Hercegovina dobar je paravan za inertnost Suda.
Zločince ne trebaju hapsiti i suditi im žitelji neke druge planete ili neke druge države. Sve dok tako bude svaki od naroda u Bosni i Hercegovini hapsit će i suditi zločincima iz nekog drugog naroda kao da zločin nije zločin bez obzira ko ga je i protiv koga činio. Neki poseban napredak u dosadašnjem radu Suda Bosne i Hercegovine se ne osjeća.
Napredak je vidljiv samo u malo boljem statusu i ličnim dohotcima sudija. Sve ostalo nije vrijedno komentarisati.
Sud jedne države mora da sudi zločincima iz svoje države ma ko oni bili. Da je Sud Bosne i Hercegovine radio svoj posao onako kako bi trebao da radi nebi bilo potrebe za slučajevima ala „Dobrovoljačka“ ili bilo koji drugi slučaj koji u očitu pravnu proceduru upliće politiku te umjesto jednog koraka naprijed u pravu i pravdi vraća nas više koraka unazad i dovodi do toga da, narodski rečeno, ne treba hapsiti svoje „heroje“ za koje i ptice na grani znaju da su zločinci.
Sud bi morao imai pozitivnu funkciju u životima žrtava. Na žalost to danas nije tako.
Sama sporost sudova, neprocesuiranje onih za koje se zna da su počinili zločine dovodi do negativnog uticaja na žrtve.
Sudska odluka o kažnjavanju nekog zločina bez obzira kolika kazna bila izrečena zločincu ipak je neka kazna i djelimično zadovoljava žrtve ulijevajući im nadu da će, kad tad, odgovorni doći pred lice pravde i biti kažnjeni za nepravde koje su činili drugima.
Žrtva je uvijek žrtva.
Ona drugu ulogu ne može ni imati.
Međutim, dešava se da se u sudskim procesima žrtve i dalje izlažu torturama bez adekvatne državne pomoći u psihološkom, zaštitnom i svakom drugom pogledu. Žrtve u principu vjeruju u pravdu i pravosuđe. Bljesnu na samom suđenju i onda, nakon blago izrečenih kazni, opet budu prepuštene svojim traumama iz prošlosti. Istina, uloga žrtava trebala bi biti aktivnija u smislu većeg pritiska na pravosuđe daprocesuira zločince.
Treba biti svjestan da i danas postoje doze straha od zločinaca koji se slobodno šetaju našom zemljom a nerijetko obnašaju i značajne funkcije u državnim i drugim organima koji bi, između ostalog, trebali hapsiti i procesuirati zločince.
Istina, nisam zato da se oni koji daju iskaze „skrivaju“ kao „zaštićeni svjedoci,“ jer je javno svjedočenje nekog ko je prošao torturu mnogo jače od takozvanih „anonimnih svjedoka“ čija se anonimnost „provali“ mjesecima prije samog suđenja. Pa zašto se onda “zaštićuju”?
Svjedoci smo da se danas u Bosni i Hercegovini selektivno sudi.
Žrtve neće biti zadovoljene ako bilo koji zločinac, bilo koja „krupna riba“, bude neadekvatno osuđena i „upućena“ u neku „prijateljsku zemlju“ da u nekom njenom zatvoru u kojem su uslovi bolji nego li u nekom od hotela „uživa“.
Suditi treba svima onima koji su počinili zločine ma ko oni i iz ma kojeg naroda bili. Otuda treba jačati Sud Bosne i Hercegovine, „natjerati“ ga da radi svoj posao. Tako će biti manje uplitanja politike u sudstvo, pravdu i pravosuđe.
Kominikacija između Suda i žrtava nije na primjerenom nivou tokom svih faza suđenja. U pravilu bi se moglo reći da te komunikacije uopšte nema. Svjedoci koji su u pravilu i žrtve organizovanog zločina u svim fazama pripreme za suđenje pa i na samom suđenju su, bukvalno, „bačeni“ u arenu u kojoj se odvija neravnopravna borba na relaciji svjedok-zločinci i njihova odbrana. U većini slučajeva svjedoci-žrtve se bez ikakve pripreme (psihološke, pravne, zaštitne i dr.) „bacaju“ u vatru u kojoj se teško snalaze, što pogoduje zločincima koji dobijaju, relativno, blage kazne za zločine koje su počinili, a „krivci“ za tako male kazne, po sudu čaršije, jesu svjedoci-žrtve kao da su oni ti koji sude i presuđuju.