To je ono što je imala mala bosanska kuća na ulazu. Sa meraje se nije ulazilo direktno u kuću. Kasnije je to bila veranda. Ganjak je baška. Obično se sjedilo na ganjku u ružičnjaku čije su se loze savijale uz direke i ogradu. Okolo su bila poredana šilteta sa kalufnim jastucima i jambezima.
Na sredinu je bila sinija kada se objedovalo ili mangala kada se pila kahva. Obično sam, kao dijete, sjedio uz djeda i nenu . Ostali likovi su mi ostali u magli i više su me podsjećali na njihove dolaske i odlaske. Izuvalo se već na prvoj stepenici. Penjalo se uz basamake pokrivene ponjavom.
U ćošku je bila skemlija koja bi meni najčešće koristila kao mjesto za knjigu, koju smo zvali pjesmarica. Moj djed je volio da mu ja čitam junačke pjesme.
Na skemliji se pisalo pismo dajdži koji je bio u vojsci. Obično su stavljali moju ruku, kao najstarijeg i prvog unuka, na pismo sa natpison:
“Ova ruka putuje da se sa tobom rukuje”. Pismo su pisali rijetko pismeni koji su išli u zanatske tv. industrijske škole. Zato se sjećam djedova ganjka. O mutvaku bi mogao napisati posebnu priču.To je bio izdvojen objekat 3 sa 3 metra. Više je bio u potrebi nene koja bi ljeti u mutvaku spremala hranu ili bi se pila jutarnja kahva. U ljetno vrijeme mutvak i ganjak su bili u “punoj upotrebi”.
Kada počnu kiše i snijeg tada je sve blagodati pružala djedova i nenina zemljena peć sa lončićima i sunarićima. Pršulja sa žutim kajmakom se uzvarivala. U krušnici se pekla žuta proha slatka kao med. Ganjak, mutvak, zemljena peć su davno izgubili “bitku”. Sada se živi drugačije.
Nema više potoka i rijeka iz kojih se mogla piti voda. Sve je bilo čisto. Zemlja se obrađivala.
Kuće su bile male, sa ili bez ganjkom ili mutvakom, ali sa puno djece…