Spajanje filma The Pianist sa svim ostalim pričama o holokaustu koje se prikazane na velikom platnu ne čini se fer prema ovom snažnom, uvjerljivom filmu. Stvoren bez daška melodrame, ovaj film daje stalan, nepokolebljiv pogled na stradanje Židova u Varšavi tokom godina kada su Poljsku okupirali nacisti. Za režisera Romana Polanskog, ovo predstavlja njegov najučinkovitiji film u gotovo tri desetljeća. Još od Chinatown-a 1974. Polanski nije dosegao tako dramatične visine.
Po čemu se The Pianist razlikuje od “prosječne” holokaust drame (ako se može reći da tako nešto postoji)? Za početak, nema scena koncentracijskih logora. Umjesto da nas odvede u dubine Auschwitza, film nas ostavlja na ulicama Varšave, gdje su život i smrt bili neizvjesni izgledi kao što su bili u logorima. Osim toga, Polanski ne preza od prikazivanja golih užasa koje su nacisti činili nad Židovima. Nema pokušaja omekšavanja – vidimo česte pucnjeve u glavu, mučenja i posljedice izgladnjivanja.
Ostale recenzije:
Ton i stil filma nalik su dokumentarcu – Polanski promatra iz odvojene perspektive, opisujući zločine bez manipuliranja svojom publikom. Rezultat je sumoran i snažan i mogao bi nadvladati osjetljivije gledatelje. I nismo pošteđeni pogleda na gomile leševa – oni su bili očiti u varšavskom židovskom getu kao i u logorima smrti.
The Pianist počinje 1939. u Varšavi, nedugo nakon poraza Poljske od Njemačke. Protagonist filma je proslavljeni židovski pijanist Wladyslaw Szpilman (Adrien Brody), koji je, zajedno sa svojom porodicom, prisiljen gledati kako ograničenja protiv Židova postaju sve odvratnija.
U početku je Židovima zabranjeno jesti u određenim objektima, šetati javnim parkovima ili sjediti na javnim klupama. Uskoro će morati nositi prepoznatljive trake oko ruke, klanjati se nacistima koji prolaze ulicama i hodati po olucima. Na kraju, svi Židovi u Varšavi – otprilike 500.000 – preseljeni su u geto, gdje su cijele porodice nagurane u male sobe. Nakon što su nacisti počeli provoditi svoje “Konačno rješenje”, većina Židova u Varšavi otpremljena je u koncentracijske logore na istrijebljenje. Samo oni sposobni za rad smiju ostati.
Wladyslaw je u ovom trenutku odvojen od svoje porodice. On ostaje kao dio radne snage, dok njegovu porodicu tjeraju u stočni vagon. Na kraju, uz pomoć podzemlja, Wladyslaw bježi u skrovište, gdje se bori s glađu, bolestima i hladnoćom sve do dolaska Sovjeta.
Jedini glumac koji ima značajno vrijeme na ekranu je Adrien Brody, čiji snažan portret naslovnog lika predstavlja jednu od najboljih muških izvedbi ikada. Brody započinje film kao kulturan, inteligentan Židov, ali u trenutku kada film uđe u završni čin, on nalikuje pećinskom čovjeku.
Njegov govor sveden je na gunđanje, njegova čupava kosa i mršav izgled podsjećaju na slike onih koji su umirali u ne tako davnim logorima za istrebljenje, a njegov cilj preživljavanja pretvorio se u dvije stvari: lov na hranu i bijeg od grabežljivaca (nacisti).
Činjenica da je The Pianist istinita priča dodaje još jedan sloj svom utjecaju (iako je slučaj da se većina filmova o Holokaustu temelji na činjeničnim događajima). No, majstorstvo Polanskog čini ovaj film nezaboravnim.
Dok The Pianist ima snažnu, jasnu priču, režiser koristi muziku i slike kako bi ucrtao Wladyslawovu borbu u naša sjećanja. Niko ko je gledao ovaj film neće zaboraviti zapanjujući prizor glavnog lika kako šepa raznesenim, bombardiranim ulicama Varšave, s iskrivljenim, polurazrušenim zgradama koje se nižu duž ulica i bez ikakvih znakova života. Improvizirani “koncert” koji priređuje za nacističkog časnika, kapetana Wilma Hosenfelda (Thomas Kretschmann), jednako je istaknut, jer muzika transformira (makar samo na trenutak) Wladyslawa zvjerskog izgleda u mađioničara za klavirom.
Film završava savršenom gorko-slatkom notom – život i nada su se vratili, ali niti jedan aspekt budućnosti neće ostati netaknut prošlošću.