Malo je na našoj planeti država (pri tom ne ubrajajući SAD, Francusku, Veliku Britaniju i ostale zemlje u kojima je to postalo doslovno industrijska grana) koje su male i nerazvijene, a koje se mogu pohvaliti s tolikim talentom i nagradama kada je kinematografija u pitanju.
Bilo da se radi o režiserima, glumcima, scenaristima… tokom posljednjih 50, 60 i više godina BiH je izrodila veliki broj uspješnih pripadnika popularne “sedme umjetnosti”, a SFF je postao najpoznatiji festival u regionu i prepoznat u svijetu.
U sami vrh ove vrste bh umjetnika svoje mjesto je već odavno zauzeo Sarajlija Pjer Žalica, bh. režiser i scenarista čiji je rad i djelo imala priliku upoznati publika na najvećim filmskim festivalima kao što su Cannes, Montreal, London, Rim, Rotterdam, Goteborg, Sarajevo, Locarn… gdje je pokupio brojne nagrade.
Bh i regionalnoj publici Pjer će zauvijek ostati najpoznatiji po filmovima “Gori vatra”, “Kod amidže Idriza”, “Savršeni krug” (scenarista) i drugima, kao i novijim ostvarenjima poput “Koncentriši se, baba” i aktuelni “Praznik rada”.
Proslavljeni bh. režiser govori za Bosnainfo o svojim najvećim ostvarenjima i nagradama, otkriva nam svoje nove projekte, te je govorio o Sarajevu i onom što mu smeta u istom, o braku s poznatom glumicom Jasnom Žalicom…
Filmski sevdah
Nedavno je film prikazan u Beogradu, a Žalica na početku razgovora kaže kako je film dosad pogledao skoro čitav region s obzirom na to da su ga predstavili u Srbiji, Sloveniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori…
– Super nam je bilo. U Sloveniji smo dobili nagradu. U Srbiji smo imali malu tremu jer znate kako to ide. Zbog naše prošlosti nikad ne znate kako će ljudi reagovati. Međutim, super je i tu bilo. Također i u Poljskoj smo bili, u Varšavi, dobili smo Gran pri u vrlo jakoj konkurenciji s flmovima kandidatima za Oscara, i prijatno sam iznenađen publikom i reakcijom. Djeluju kao dosta obrazovana publika da tako kažem, a nakon prikazivanja filma mogli smo primjetili i suze na licima ljudi. Cijela sala plače. To mi je bilo važno. Reakcije ljudi iz Poljske, SAD-a, Engleske, Njemačke… koji nemaju mnogo dodira s nama. Film koji je ipak rađen s predumišljame da bude regionalni film, pa ono što prebaci vani, prebacio je, ispalo je da jako dobro funkcioniše, priča nam Pjer.
Kada je tek počeo s radom na filmu u planu je bila komedija, ali je sve otišlo u nešto drugačijem smjeru, pa je tako u filmu bilo i humora i drame, tragične životne priče i slično.
– Pa jeste. Kod nas i ono što je smiješno, na žalost, je tužno. Teško je u našem poslu biti u žanru nekom, čistom, to je skoro nemoguće ovdje. Jer ovdje su stvari u životu dosta pomiješane. Najslađe stvari imaju dosta gorčine, a najcrnje imaju nešto svijetlo, najtužnije su na neki način smiješne i obratno. Tako da smo pod pritiskom života stvorili neki postmodernistički stil ničim izazvan, koji je možda kao neki balkanski čemer. Pun je sokova i živ je, ali je s druge strane neugodan. Vrlo slično sevdalinci. Na taj način je ja doživljavam. Imamo taj neki filmski sevdah, kaže Žalica, te dodaje kroz šalu:
– Eto, baš mi se taj izraz upravo sad dopao. Filmski sevdah…
Mali prostor i velike priče
Ono u čemu je Žalica pokazao da je pravi majstor je stvaranje filma, filmske priče, od životnih priča običnih ljudi i njihove svakodnevnice, što se da primjetiti u njegovim filmovima. Kaže kako je to je jednostavno on.
– Ja ne znam jel to dobro ili loše, ali što umiješ umiješ, to sam ja, ja u tim stvarima vidim važne stvari. Među ovim “običnim” ljudima prepoznajete važne stvari. Tako je bilo u filmu Gori vatra, tako je bilo u “amidži” (Kod amidže Idriza), tako je i u Praznik rada. Najveće stvari, te najveće priče, čovjek s njima komunicira dobro samo ako su ispričane kroz individualne sudbine. Pa tako filmovi koji su rađeni s ogromnim ambicijama, poput “Bitke za Moskvu”, gdje je uloženo milione dolara, koji je i država gurala, na kraju ipak ostade neki hladan film, nije nešto ostao zapamćen. A onda s druge strane imate “Spašavanje vojnika Ryana” gdje imate intimne priče nekoliko ljudi koji se nalaze tu u filmu.
– Meni kažu nekad kad ćeš se prestati baviti ratom? A ja smatram da bi se tek sad trebao početi baviti ratom. Ja sam se dosad bavio posljedicama rata, nikad konkretno ratom. I volio bih napraviti ratni film. Poput “Dunkirka”, film vezan na primjer za opsadu Sarajeva. Tek sad u ovim poznim godinama volio bih napraviti na primjer film o Žuči, poznatoj bici. To me tek sad privlači. Volio bih i tv seriju uraditi, otkriva nam Žalica.
Film “Kod amidže Idriza” pronašao je posebno mjesto u srcima svih onih koji su ga gledali, a koji su, ako ne cijeli, onda barem dio života proveli u nekoj od sarajevskih mahala gdje je način života, onaj mahalski, specifičan po mnogo čemu.
Zanimljivo da je film pisao Namik Kabil i to u vremenu dok je bio u Americi.
– Kabil je to radio dok je radio i živio u Americi i on je uradio scenario za film. To je rezultat njegove nostalgije i nedostatka doma u Los Angelesu. On je to emotivno radio, pravio je priču u životu koji nestaje. I tu su prisutne komične stvari, ali i dosta emocionalne.
Pjer Žalica je 30 godina u braku
Nevjerovatno je to kako su glumci u tom filmu (Senad Bašić, Mustafa Nadarević, Semka Sokolović-Bertok, Jasna Žalica, Emir Hadžihafizbegović, Dragan Marinković…) donijeli svoje uloge i toliko autentično predstavili već pomenuti mahalski sarajevski, u dobroj mjeri napaćeni, postratni život, a Žalica ističe kako drugačije ne može i ne smije ni biti.
– Nikad nisam radio s glumcima da nisu davali svoj maksimum. Da se stope sa ulogom to i jeste cilj. Ne možete nespto raditi lijevom rukom i onako usput. Težak je glumački posao. Svaku ulogu morate tretirati da vam je svaka uloga najvažnija u životu. Znate ono, kaže se “nema malih i velikih uloga, nego ima mali i velikih glumaca”. Imam privilegiju da radim s dobrim glumcima i znači to što oni hoće da rade sa mnom, kaže naš sagovornik.
Pjerova supruga Jasna Žalica po mišljenju mnogih jedna je od najboljih glumica koje je naša zemlja ikada imala.
To vrlo dobro zna i njen suprug koji maksimalno “crpi” njen urođeni talenat i ogromno glumačko znanje i trud koji ova glumica posjeduje i koja na poseban način donosi svoje likove u filmu i seriji, posebno ako je to uloga bosanske žene koju “život nije štedio” i čiji život je prepun emocija i teških priča.
– Jasna je od onih glumica koja će maksimalno prići svom liku. Na žalost ili na sreću ona je više imala uloga nesretnih nego sretnih osoba. Jako bitno je da glumac pored ogromnog talenta ima i volju za radom i ozbiljan pristup poslu. Evo jedna Meryl Streep možda nije fizički privlačna i lijepa kao jedna Angelina Jolie, koja je također odlična glumica. Ali Meryl uloge donese na tako profesionalan način da je to nevjerovatno. Tako mogu reći i za Jasnu kao glumicu da to donosi sve na visokom nivou. Koristi sve što ima na raspolaganju od svog talenta, ističe Pjer.
Inače, s Jasnom je u braku, kaže, tri decenije, a zajedno su još od akademskih dana. O braku s poznatom bh glumicom i sličnoj prirodi njihovog posla kaže:
– U vrijeme kad smo se upoznali Jasna je već završavala Akademiju, bila je sjajan student. Poslije smo vidjeli kada se ona s početkom rata vratila u Sarajevo iz Mostara. Potom je došlo vjenčanje, dobili smo dijete i tako…, priča nam bh. režiser.
– Kad ste s nekim 30 godina naravno da to nije mala stvar, nosi to svoje prednosti i mane. Profesija može bitno da obilježi zajednički život. Vjerovatno je različito ako je neko inžinjer arhitekture, rudar, glumac… sve se to donosi kući, normalno. Brak je komplikovana stvar na koju nečija profesija može da utiče. Znate one filmove koji nekad prikazuju brak nekog policajca koji se raspada. Jer im je život takav kakav je. Mogu reći da je brak nas umjetnika i dobar kad vidite kako neki ljudi moraju da žive, neki parovi gdje na primjer oboje radi u isto radno vrijeme u nekoj firmi, osam sati dnevno, pa onda moraju naći rješenje za dijete, gdje će i kako će s njim.
“Dolly Bell” i Sidran
Svi koji vole filmove i serije imaju neke svoje omiljene glumce ili filmska ostvarenja, a izuzetak nije ni Žalica kojem jedan film ima posebno značenje – toliko da mu je dao motiv da se i sam bavi ovom vrstom umjetnosti.
– Film koji je za mene početak i kraj, i koji je za mene broj jedan u historiji filma, jeste “Lovac na jelene”. Kad sam vidio taj film u kinu izašao sam kupio kartu i ponovo ga pogledao. Ako bih birao ostvarenje na ovim prostorima onda “Sjećaš li se Dolly Bell?” nema konkurenciju. Abdulah Sidran je zaista genijalna osoba i tih nekoliko scenarija koje je napisao su nevjerovatni. Nismo ni svjesni s kim živimo. Kako god, da ta dva filma nisam imao priliku gledati vjerovatno se ne bih danas ni bavio ovim poslom, naglasio je Žalica.
Mnogo nagrada je završilo u rukama Pjera Žalice tokom njegove karijere, ali jedna, ona prva, ipak mu znači, kaže, najviše. A dobio ju je za ratno ostvarenje, kratki film koji govori o opkoljenom Sarajevu i djeci koja su u njemu provela agresiju na BiH.
– Nagrade su vrlo bitne, na primjer jako mi je bitno prva nagrada. Velika nagrada. U Francuskoj. Za ostvarenje “Djeca kao i sva druga”. Pogotovo jer je međunarodna nagrada. Te 1995. sam dobio tu nagradu. Jako volim nagradu sa Sarajevo fim festivala. E sad, kao neki prelomni trenutak u mojoj karijeri je nagrada na Locarno festivalu za Gori vatra. To je bilo veličanstveno. Pored nagrada su mi posebno dragi komentari ljudi koji mi dolaze, a koje nikad nisam sreo. Ti je ono zbog čega mi radimo. Kritičari, istina, napišu i svašta pozitivno. Ali nama autorima nije to toliko važno. Evo vi meni sad kažete kako laički dajete kritiku, e to je ono što meni godi, kaže Pjer.
Sarajevo samo mi smijemo kritikovati
Na pitanje šta mu kao nekome ko je istinski emotivno vezan za glavni grad BiH, u kojem je proveo i opsadu tokom agresije i nikada nije mijenjao adresu, smeta u Sarajevu, naš sagovornik kaže:
– Smeta mi sve ono zbog čega ljudi odlaze. Trebamo upozoravati na te probleme. Svi mi znamo da ovaj grad ima probleme. Ali kada mi dođe neko pa mi počne ružne stvari govoriti o gradu, ja se iznerviram. Nismo mi to zaslužili, Sarajevo nije to zaslužilo. Koliko ima ružnih stvari, ovaj grad nije zaslužio da ga se kritikuje. I ako će ga ko ružiti i popravljati, to ćemo mi raditi ovdje. Kaže meni neko: “Aaa pa ovdje nije ko što je bilo?” A šta je ko što je bilo? Šta? I ja nedavno bio u New Yorku i nije kao što je bio. Sve se mijenja. Na gore. Svijet ide u provaliju. I u takvom svijetu Sarajevo se dobro snalazi. Meni je drago kad vidim da se pravi tramvajska pruga, a nije mi drago kad vidim da se ruši neki spomenik. Mi trebamo da se potrudimo da bude sve manje ovih negativnih odnosno sve više pozitivnih stvari. To nije lak proces, naglašava Žalica.
Još jedna stvar ga posebno iritira.
– Smeta mi bahatost. Vidim ljude bacaju po ulici, parkiraju se gdje stignu, dokazuju neku svoju “veličinu”. Ali toga im u Berlinu, samo što u Sarajevo ima toga više procetualno. Svijet može nastaviti dalje bez Sarajevo, mi smo mali i nevažni. Ali u isto vrijeme smo ipak tu, i dio smo tog svijeta. Ipak, smo važni. Bono Vox kaže da mu je karijera obilježena kao do Sarajeva i nakon Sarajeva. Usput, drago mi je zbog filma o Bonu i Sarajevu “Kiss the future”. Nisam iznenađen što je na filmu radio jedan Matt Damon. Sjajan glumac zaista. Ali mi je drago što je prihvatio da radi na tako malom projektu u poređenju sa onim što radi tokom karijere. Slično radi Sean Penn sa Ukrajinom i ratom tamo, rekao nam je Žalica.
Za kraj, Žalica nam je otkrio svoje planove i projekte u bliskoj budućnosti:
– Htio sam prvo malo da se odmorim nakon “Praznika rada”, ali mi je to slabo polazilo za rukom što je možda i dobro. Trenutno razvijam scenario za film koji bi se trebao dešavati u Hercegovini i u saradnji s jednim mladim piscem, za kojeg misle da mladi Ivo Andrić. Paralelno razvijam dvije serije, jedna je iz nekog savremenog života, a druga se tiče opsade Sarajeva. To su te neke prve stvari koje radim profesionalno, rekao je Žalica u razgovoru za Bosnainfo.