Oko bunarića raširio se najstariji zasjelak sela Rapatnice. Sami vrh sela, koji se koji kilometar na istok i jug širio prema Srebreniku, Babunovićima, Ljenobudu, Uroži i Seoni. U dolini su tekle dvije biste rijeke pune ribe i vjerova.
Tinja i Rijeka su bile načičkane vodenicama i vjerovima dubokim “preko glave”. Badžička je bila ” zjenica oka” sa koje se pojila stoka. U fučijama se nosila vode jer hamandžik je imala svaka kuća.
Nismo bili na sistemima. Glavna stvar je bila lampa. Voda se čuvala. Učili su nas da mrva hljeba može da zaplače. Nije bilo zapuštene njive. Brao se koštan i goveda se pored puta napasala. Zato se sjetih bunarića. Nešto mi žao mojih dragih rođaka i komšija. Nema više bunarića. Ima neki sistem vodoopskrbe koji je herlav.
Džabe silne diplome i referati, niko ništa ne zna. Moj bliži rođak Smajo Braškanov bi rekao: “Džabe vi to lafite, uzmi motiku i sikiru i zapljuj u ruke”. Fali nam sistem.
Nije do našilj bunarića. Do nas je.