Međutim, većinu njih ova informacija je razočarala.
Naime, više godina unazad iz Državnog tužilaštva BiH najavljivano je to kako je ovaj zločinac lociran u Sjedinjenim Američkim Državam te da će od njih biti zatraženo njegovo izručenje.
Bilo je to samo zamajavanje javnosti koja se čudila tome kako brojni zločinci “špartaju” našom ali i drugim zemljama, a naša tužilaštva i sudovi kao da čekaju da im zločinci sami pokucaju na vrata i zatraže kaznu za sebe.
Jedan od žrtava Siniše Đurđića i njegovih sljedbenika bio sam i sam.
Nakon brojnih tortura, jedva sam, iz “živog štita”, nakon sedam mjeseci prinudnog zatočenja, uspio pobjeći iz logora i tako spasiti glavu.
Sve ove godine iza, sa svojim sapatnicima, numorono sam radio na prikupljanju činjenica o zločinima i zločincima, pa i lociranju Siniše Đurđića koji se sakrio u Tucsonu, unutar Savezne američke države Arizona.
Nakon što sam svojim novinskim tekstovima 2016. godine značajnije skrenuo pozornost javnosti na ovog zločinca, reagovali su američki istražitelji iz njihovog imigracionog odjela, koji su ranije istraživali Sinišineo skrivanje ratne prošlosti prilikom ulaska u Sjedinjene Američke Države, te ga 2017. godine uhapsili i izvelipred Okružni sud Arizone u Ticsonu, koji ga je, nakon mog svjedočenja i svjedočenja još četiri moja sapatnika iz agresorskog logora “Bunker”, osuđen na pet godina i deset mjesec zatvora, i još tri godine pod nadzorom na slobodi, zbog prevare u vezi s vizom, kao i zbog pokušaja nezakonitog pribavljanja američkog državljanstva.
Za svo ovo vrijeme, naša tužilaštva su samo “otvarali” istragu o Sinišinim zločinima.
Otvorili i…, nikom ništa.
Raspisivanje crvene potjernice za ovim zločincem je neka vrsta paravana za inertna tužilaštva koja šalju poruku javnosti o tome kako, tobože, nešto rade. Sramotno.
Raspisali potjernicu za čovjekom koji je je u Americi uhapšen 2017. godine i do danas nisu poduzeli nikakve aktivnosti da zatraže njegovo izručenje kako bi ovdje odgovarao za zločine koje je činio tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995. godine.
Prije nego sam, prošle godine, sa grupom logoraša krenuo u Arizonu da pred sudom u Tucsonu svjedočim o zločinima Siniše Đurđića posjetio sam Tužilaštvo BiH u namjeri da me “naoružaju” dodatnim informacijama koje bi mogle biti korisne prilikom tamošnjeg svjedočenja. Bio sam frapiran saznanjem da je Državno tužilaštvo naše zemlje predmet Siniše Đurđića prebacilo sarajevskom Kantonalnom tužilaštvute da, eventualne informacije, mogu tražiti od njih. Nije bilo želje da se pozove neko iz tog tužilaštva i najavi moj dolazak. Šta reći na to.
Običan građanin, za takve informacije, ne može nikud dalje maknuti od recepcije Kantonalnog tužilaštva.
U Matičnom uredu sarajevske Općine Centar u kojoj sam, predstavivši se zbog čega mi treba, zatražio Rodni list Siniše Đurđića, dvije fjevojke su mi hladno odgovorile:
-Gospodine. Ako Vam treba njegov Rodni list morate imati njegovu punomoć, i nastavile da, u sred radnog vremena, popravljaju šminku.
Niko od policijskih, tužilačkih ili sudskih vlasti i institucija u državi Bosni i Hercegovini, kojima sam se obraćao za traženje dodatnih informacija o Siniši Đurđiću, njegovim zločinima nad drugim zatočenicima, nije mi ustupio ili pokazao bilo kakav dokument o njegovim zločinima niti ustupio ili pokazao bilo koju njegovu fotografiju iz perioda nakon agresije do početka suđenja.
Samo zahvaljujući istrajnosti američkih istražitelja uspjeli smo zločinca smjestiti iza rešetaka.
Na žalost, kaznu ne izdržava zbog zločina koje je počinio u Bosni i Hercegovini već zbog skrivanja iste prilikom ulaska u Sjedinjene Američke Države.
Ako je crvena potjernica za njim prvi korak ka njegovom izručenju našoj zemlji onda bi se moglo reći dobro je. Nikad nije kasno.
Međutim, imajući u vidu dosadašnju inertnost naših tužilaca, može se desiti da Siniša, kao optuženik, nikada ne dođe u Bosnu i Hercegovinu.
Ako se tako nešto ikada i desi, o njegovim zločinima neće imati ko da svjedoči.
Svjedoci o njegovim zločinima će pomrijeti.