Oporavak je poput pješačenja strmom i vijugavom stazom, s malo smjernica o udaljenosti do vrha puno truda za manji napredak, puno nedoumica oko odabrane rute, ali povremeno, prekrasan pogled…
Mučna željeznička nesreća ostavila mi je bezbroj ozljeda. ‘Dobro sam?’ prvo je pitanje koje sam pokušala šapnuti sama sebi kada sam se probudila u bolnici. U godinama koje su uslijedile, te nesigurne riječi nastavile su zvoniti u mojim mislima, priča Amerikanka, autorica Geralyn Ritter, koja je izdržala desetak operacija, a broj im samo raste.
„Prešla sam put od bolničkih do invalidskih kolica, pa hodalica, preko štaka, do stajanja na vlastitim nogama; i odvikla sam se od najtežih lijekova protiv bolova i izvukla se iz depresije, samo da bi mi novi neuspjesi ukrali napredak“, nastavlja Geralyn svoju priču o nesreći koja joj se desila kao putnici, 12. maja 2015. – dan kada je voz iskočio iz šina u blizini Philadelphije u velikoj nesreći u kojoj je poginulo osam putnika i povrijeđeno više od 150.
Njene šanse za preživljavanje bile su vrlo male. Izbačena je iz voza takvom brzinom da su joj se trbušni organi zabili u prsa, puknuvši joj dijafragmu. Gotovo sva rebra na njenoj lijevoj strani bila su zgnječena, zdjelica joj je bila prepolovljena, a više pršljenova na vratu i leđima bilo je slomljeno. Nepoznati predmet je probio njen lijevi kuk, zgnječio joj kost kuka, a rana je bila otvorena i prljava. Slezena joj je bila uništena, crijeva teško razderana, mjehur puknut, a pluća kolabirala…
Ljekari su bili zapanjeni kako Geralyn nije paralizirana i kako nije pretrpjela veću povredu mozga.
Gotovo sve u njenom tijelu bilo je ozbiljno pogođeno, ali tokom sljedećih nekoliko godina se polako oporavljala…
„Oporavila sam se, ali nikad neću biti ista. Moje tijelo je drugačije, a i ja sam drugačija. Fizički i emocionalno imam ožiljke koji ne nestaju. Ali dobro sam“, dodaje ona.
Počelo je zarastati. Od trenutka kada se osvijestila, nije imala pojma šta očekivati kao ni što će uključivati proces ozdravljenja. Svaki put kada bi se suočila s novom preprekom ili neuspjehom, bilo joj je žao što je niko nije prethodno upozorio, kao što je poželjela i da je bila bolje pripremljena za sve što je dolazilo.
„Dok su moji bolovi i oporavak trajali iz mjeseca u mjesec, a moja su se očekivanja pokazala krajnje nerealnima, tražila sam knjigu koja bi mi pomogla razumjeti posljedice onoga što ljekari nazivaju ‘politrauma’ i shvatiti ono što sam proživljavala“, priča shrvana žena.
Trauma je iskustvo cijelog tijela, bez obzira na to koje su kosti slomljene. Većina izvora koje je pronašla bili su suhoparni izvještaji ljekara i psihijatara. Nisu joj rekli kakvo je iskustvo – pokušavati vratiti svoj život, piše 24sata.
„Nisu opisali kakav je osjećaj probuditi se svako jutro smrznut od boli ili izdržati sumnjičav pogled ljekara kada bi išla podići svoj recept. Nisu mi pomogli da shvatim zašto smo moj suprug Jonathan i ja imali najgore svađe u našem braku“, priča.
Najteže joj je padalo suočavanje sa stvarnošću oporavka.
Oporavak je bio poput pješačenja strmom i vijugavom planinskom stazom, s malo smjernica o udaljenosti do vrha – puno truda je trebalo za manji napredak, puno je bilo nedoumica oko odabrane rute, ali povremeno, doživjela bi prekrasan pogled na dolinu koja bi joj pomogla vidjeti bolju perspektivu.
„Bilo je strahovito teških trenutaka, ali usponi su bili jednako visoki. Imala sam toliko smijeha i intenzivno smislenih razgovora s porodicom i prijateljima tokom te dvije godine, i naučila sam mnogo o životu što inače ne bih“, istaknula je.
I dan danas je često tužna zbog besmisla nesreće.
„Imena i lica mojih suputnika koji su izgubili živote ostala su mi urezana u sjećanje, a plakala sam s nekim od njihovih porodica“, prisjeća se Geralyn.
Ali također smatra pogrešnim izbjegavati izvući nešto pozitivno iz godina boli.
Psihijatri taj proces nazivaju ‘posttraumatskim rastom’.
„Jača sam osoba nakon svega što sam proživjela. Iskustvo me učinilo svjesnijom radosti, slobode i moći da oblikujem vlastitu perspektivu“, ističe.
Liječenje od traume
Tokom oporavka pokušala je naučiti što je više mogla o tome kako tijelo reaguje na traumu i bol. Razvijanje ovog razumijevanja pomoglo joj je da kontroliše samoprijezir i beznađe koje bi osjećala kada ujutro jednostavno nije mogla ustati iz kreveta – i pomoglo joj je da bolje razumije međuovisnost tijela i uma.
Fizička povreda tijela može imati dubok biohemijski učinak na naše psihičko stanje.
Nasuprot tome, stanje uma može utjecati na osjećaj boli i tempo fizičkog oporavka.
„Razumijevanje ove veze vratilo mi je barem neki osjećaj kontrole nad tijelom koje sam istovremeno mrzila i štovala. Trauma je iskustvo cijelog tijela, bez obzira na to koje su kosti slomljene. Oporavak je na sličan način sveobuhvatan“, kaže Geralyn.
Jedan stručnjak za traumu opisuje tri načina suočavanja s traumom – odozgo prema dolje, odozdo prema gore i lijekovima.
„Sve sam ih koristila. Za neke od alata koji su mi pomogli nikad nisam mislila da ću uzeti u obzir, kao što su joga i vježbe disanja“, ispričala je.
U godinama nakon nesreće, upoznala je brojne druge ‘čudesne’ pojedince koji su preživjeli traumu.
„Svačije putovanje je drugačije, ali svi se sada identificiramo kao ljudi s ‘prije’ i ‘poslije’ u našim životima. Postoji moć u dijeljenju naših priča. Nadam se da mogu pomoći preživjelima, njihovim njegovateljima i bilo kom drugom ko želi razumjeti iskustvo oporavka i čuti priču nekoga ko je bio ‘tamo’, liječeći trenutak po trenutak, kost po kost“, pozitivna je nakon svega Geralyn.