Marže u trgovinskim lancima u BiH, koje su čak i do pet puta veće nego u zemljama poput Njemačke ili Švedske, jasno govore da profit ide na uštrb običnog čovjeka, koji je već iscrpljen inflacijom, ekonomskom nestabilnošću i sve lošijim životnim uvjetima.
Ovi “pohlepni trgovci”, koji zarađuju na razlici između realne tržišne cijene i onoga što kupci plaćaju, ignorišu temeljne etičke principe poslovanja i socijalne odgovornosti.
No, u ovoj priči nije samo riječ o nepoštenju. Radi se o sistematskoj zloupotrebi položaja i očiglednoj nesposobnosti da tržište funkcioniše na principima slobodne konkurencije. Umjesto toga, pojedini trgovci u BiH biraju lakši put – pune džepove dok ostali sklapaju kraj s krajem.
U zemljama gdje se marže normaliziraju i postoje zakoni koji štite potrošače, takva praksa bi bila nezamisliva. BiH, međutim, i dalje ostaje pod utjecajem nepoštenih interesa, dok zakonodavne vlasti prečesto gledaju u drugom smjeru, umjesto da donesu mjere koje bi zaštitile građane.
Stoga, pitamo se – do kada će pohlepa trgovaca u BiH biti iznad interesa običnog čovjeka? Do kada ćemo tolerisati ovu nepravdu koja je postala dio svakodnevice?
U vremenu kada je lako donositi brze i površne zaključke, važno je napraviti razliku gdje nisu svi isti. Iako je izazovno uočiti razliku među firmama koje se bave istim poslovima, podaci o njihovim prihodima, profitima i zaposlenosti jasno pokazuju da nisu svi jednako odgovorni prema tržištu i društvu.
Nisu svi iskoristili krizne periode kako bi podigli svoje marže, a nisu svi samo težili povećanju vlastitog profita, zanemarujući širu sliku.
Analizom tržišta FBiH i ključnih aktera na istom, jasno pokazuje da postoje kompanije koje su odgovorne i koje nisu iskoristile svoju poziciju za stvaranje ekstra profita na račun drugih. Uz pomoć preciznih podataka, uključujući analizu prihoda, prometa i broja zaposlenih, jasno se vidi koje firme zaista doprinose ekonomiji, a koje možda gledaju samo svoje interese.
Lideri tržišta, poput Binga, od 2019. do 2023. godine povećali su broj zaposlenih za 528 radnika, dok im je profit narastao za 65 miliona KM, što znači da nisu samo zadržali konkurentsku prednost, nego su i stvorili nove prilike na tržištu. S obzirom na to da im je profit u tom periodu porastao za 8,5% u odnosu na ukupan promet, postalo je jasno da njihova ekspanzija nije samo u povećanju prihoda, nego i u razvoju radnih mjesta.
S druge strane, FIS Vitez suočen je sa padom prometa, ali su uspjeli održati profitabilnost sa sličnim marginama kao i ranije, što govori o njihovoj sposobnosti da opstanu unatoč izazovima. Amko, iako manji igrač u odnosu na velika imena, uspio je ostvariti profit u 2023. godini, ali je taj profit tek 2,64% od ukupnog prometa, što nije impresivno u kontekstu industrije.
Iako su velike firme odigrale važnu ulogu u ekonomskoj stabilnosti, mali biznisi – mesare, kvartovske radnje i pijace – često se bore za opstanak. Ove firme nisu profitne mašine; one se svakodnevno trude za svaki korak naprijed i zaslužuju našu podršku, ne samo kao kupce, već i kao društvo koje prepoznaje njihov trud.
Nisu svi isti. Postoje firme koje su pokazale odgovornost, inovaciju i dugoročnu stabilnost, dok druge koriste tržište za ostvarivanje kratkoročnih profita na račun radnih mjesta i malih proizvođača. Ovaj kontrast jasno pokazuje da bojkot nije crno-bijeli proces – on treba biti temeljen na analizi i razumijevanju stanja na tržištu s čim se niko ne bavi.
Dok se trgovački giganti poput Carrefour-a bore sa skromnim profitnim marginama koje se kreću između 0,9% i 1,9%, naši domaći lanci ostvaruju četiri puta veću dobit. Ovaj ekstra profit, koji predstavlja lako stečenu dobit na leđima građana, apsolutno zaslužuje pažnju vlasti, ali ne na način na koji to trenutno funkcioniše u BiH. Umjesto da se fokusiraju na korporacije koje zarađuju na prekomjernim maržama, vlasti se odlučuju za jednostavan cilj – male i mikro biznise koji se bore za opstanak.
Dok veliki lanci ne plaćaju odgovarajuće poreze na svoje enormne profite, država fokusira svoja fiskalna i parafiskalna opterećenja na male preduzetnike, koji se suočavaju s neizdrživim nametima koji ih mogu gurnuti u finansijsku propast. Ova politika nije samo nepravedna, već je i kontraproduktivna – umjesto da podržava domaću ekonomiju i omogućava njen rast, ona dodatno usmjerava resurse prema bogatijima, koji već imaju dovoljno sredstava da izbjegnu odgovornost.
Bitno je postaviti prioritete – država bi trebala agresivnije pristupiti kontroli ekstra profita velikih trgovačkih lanaca, a ne udarati na najslabije karike u ekonomiji.
I nije stvar u “dobrom marketingu”. Nema tu nikakvog pranja savjesti niti pozitivnog PR-a – riječ je o suštinskom pitanju profitnih marži koje su trgovački lanci u BiH znatno podigli, ostvarujući ekstraprofit. Ovi lanci ne samo da diktiraju cijene, već upravljaju tržištem jer njihov promet nadmašuje ukupni promet desetina manjih lanaca. Ovo je situacija u kojoj cijene nisu rezultat tržišne konkurencije, već direktnog nametanja uvjeta od strane malog broja velikih igrača.
Dok se političari bave „bojkotima“ i savjetima potrošačima, stvarnost je da sve te ekstraprofite na kraju plaćaju kupci. Bez obzira na to hoćemo li se odlučiti bojkotovati određeni brend ili ne, trošak tih dobiti reflektuje se na svakom računu na kojem piše „naša cijena“. I tako dok se manji biznisi bore s neodrživim fiskalnim nametima, najveći trgovački lanci ne samo da povećavaju svoje marže, već su u stanju oblikovati cijeli ekonomski krajolik.
U ovoj igri, kupci su ti koji na kraju snose cijenu – doslovno i figurativno. A jedino pravo što im preostaje je da, koliko god to bilo frustrirajuće, biraju hoće li i dalje biti dio tog sistema ili ne.