Propali samit, koji je trebao biti održan u decembru, razotkrio je korupcijski lanac vrijedan 256.000 KM, gdje je tender završio u rukama firme „Majnd Set“, u vlasništvu Emine Memije, ćerke Gordana Memije, kuma ministra vanjskih poslova BiH.
Sama pomisao na ovu sramotnu mrežu veza i interesa izaziva ogorčenje, ali istovremeno otvara ključno pitanje: gdje je Borjana Krišto?
Dok je Elmedin Konaković bio primoran suočiti se s pitanjima i kritikama, uključujući i ona od koalicionih partnera poput Sabine Čudić iz Naše stranke, Borjana Krišto, predsjedavajuća Vijeća ministara BiH, nije se ni pojavila. Izostanak Krišto s ovog saslušanja šalje nekoliko poruka, od kojih nijedna ne ide u korist funkcionalnosti institucija. Je li to bio jasan signal da Ministarstvo vanjskih poslova treba preuzeti odgovornost? Ili jednostavno odraz političkog prezira prema institucijama koje bi trebale osiguravati odgovornost i transparentnost?
Ova situacija ponovo naglašava dugogodišnju praksu HDZ-a da institucije BiH tretira kao nužno zlo, banalizirajući ih kad god nemaju izravnog interesa. Takav stav nije nov. Primjera je mnogo – od afere „Respiratori“ do niza drugih skandala gdje odgovornost ostaje samo mrtvo slovo na papiru. I dok HDZ izbjegava odgovornost, preostali politički akteri poput Konakovića ostaju suočeni s posljedicama korupcijskih afera koje dodatno urušavaju povjerenje javnosti.
Ovaj slučaj je samo jedna od epizoda u hronici propasti našeg društva, gdje je korupcija postala ne samo prisutna, već i sistemna. Kad političari poput Konakovića „pravdaju“ afere time što upiru prstom prema drugima, dok HDZ bježi od svake odgovornosti, gubimo svi – kao građani, kao društvo i kao država.
Dok je jučer Konaković tvrdio da je Krišto odgovorna za otkazivanje samita, to ne umanjuje njegovu vlastitu odgovornost u ovome lancu povezanom s tenderom. Uvođenje korupcije u sve pore društva više nije samo moralno pitanje – to je pitanje opasnosti za samu opstojnost BiH. Država koja ne može organizovati međunarodni samit bez skandala, država gdje je politička odgovornost misaona imenica, ne može očekivati ni progres ni povjerenje građana.
Ironično, Krišto, koja je na ovoj poziciji trebala osiguravati integritet institucija, jučer je svojim odsustvom pokazala upravo suprotno. Njeno izbjegavanje odgovornosti možda jest politička taktika, ali je i jasan pokazatelj kako HDZ vidi državne institucije – kao alat za vlastite interese, a ne kao stub državnosti.
S druge strane, Konaković, suočen s opravdanim kritikama, ostaje zarobljen u vlastitoj mreži političkih kompromisa i skandala. Njegov pokušaj da odgovornost prebaci na Krišto djeluje kao jeftina strategija spašavanja obraza. No, istina je da ni on, ni Krišto, ni mnogi drugi političari ne bi smjeli biti amnestirani od odgovornosti za urušavanje institucija i povjerenja građana.
Svaka korupcijska afera, svaka propuštena prilika za odgovornost, svaka banalizacija institucija, gubitak je za građane. Gubimo vrijeme, novac, povjerenje u sistem, ali i priliku da izgradimo državu koja će zaista raditi u interesu svojih građana.
Dok se Krišto skriva, a Konaković pokušava preživjeti politički pritisak, ostaje pitanje: koliko još ćemo gubiti prije nego što shvatimo da bez stvarne odgovornosti nema budućnosti za Bosnu i Hercegovinu?