U Nišu, gdje je i rođena, završila je Srednju muzičku školu „Dr Vojislav Vučković“, a zatim Fakultet muzičkih umjetnosti u Beogradu. Radila je muziku za više pozorišnih predstava u Narodnom pozorištu u Beogradu.
Od 1983. godine zaposlena je u Radio Beogradu. Sa svojim sastavom “Bistrik” skoro dvadeset godina promoviše srpsku muziku širom sveta, na najprestižnijim festivalima. Godine 2000. osniva “Bistrik orkestar”, a s njima snima i muziku za vrlo gledani film „Zona Zamfirova“. Sa „Bistrikom je izdala albume „Bistrik“, „Zapisi“, „Tarpoš“ i “Svod”. Ima kćerke Milicu i Lenku.
No, njena karijera kreće još davne 1975. godine kada je preko audicije primljena u bend “Suncokret. Pjevačica se radio sjeća koncerata u Sarajevu.
– Mi smo još 2005. godine bili na “Baščaršijskim noćima” i to je bilo naše prvo gostovanje u Sarajevu. Bilo je fenomenalno i dobili smo divne kritike, a jednu od njih posebno izdvajam kao najlepšu kritiku s početka naše karijere. Jedan od kritičara je napisao: „Nismo bili sigurni da li smo na koncertu umjetničke ili tradicionalne muzike“. Nažalost, s “Bistrikom” nisam često svirala u Sarajevu, mada mi je bila velika želja. Obožavam Sarajevo i tu su napravljeni moji prvi koraci još od 1976., kada sam s grupom „Suncokret“ dolazila. Često smo gostovali u Sarajevu, a kasnije se to nastavilo i s Balaševićem. Tu imam divne prijatelje i kumove, a i dan-danas mi srce zalupa kada dođem. Vjerujem da ćemo iduće godine napraviti veliki koncert – kaže Bilja.
Ove godine “Bistrik” slavi 10 godina postojanja, a veliki slavljenički koncert zakazan je za 3. decembar.
– Jubilej “Bistrika” trebalo je da se proslavi prošle godine, ali smo sve pomjerili za ovu, iz poznatih razloga. Divno smo se organizovali da ovaj važan datum obilježimo koncertima, ali i dokumentarnim filmom i novim albumom, onako kako i dolikuje. Kažu da sve što je prirodno dugo traje, a mi pjevamo te “prirodne pjesme”, kao što ih je zvala moja Lenka kada je bila mala. Ljudi su prepoznali iskrenost i predanost u ovome što radimo, imamo veliku podršku publike, a to je već dovoljno za trajanje. Radim na albumu varoških i gradskih pjesama koje se lako pjevaju i rado izvode. Biće tu pjesama iz Vranja, Leskovca, Niša, Makedonije. Veliki broj pjesama koje sam izabrala zaista imaju zanimljivu priču o tome kako su nastale i o čemu govore. Napravila sam već izbor oko desetak numera. Jedna od numera će svakako biti “Kaleš bre Anđo” koja ima univerzalnu melodiju za čitav svijet. Volim kada pjesme imaju priču. Potrudiću se da za jubilej “Bistrika” napravim puno toga lijepog za sve koji vole našu muziku – kaže ona.
Objašnjava kako je počela njena karijera.
– Moj drugar iz Niša Dragan Miloradović dobro je poznavao muzičku scenu u Beogradu, pa mi je već na prvoj godini studija,1975., predložio da se prijavim na audiciju za grupu “Suncokreti”. Bora Đorđević je tada tražio treći ženski vokal za “Suncokrete” i nakon audicije primili su mene. Bora mi je pjevao neke melodije i tražio da ih ponovim. Kada sam ja to par puta uradila, prosto nije mogao da vjeruje. Rekao je samo: “Mala, položila si”. Moj prvi nastup sa njima dogodio se u novembru ‘75. na beogradskom Sajmu. Puno smo putovali, imali jako puno nastupa, a vježbali smo u Dadovu. Među nama u grupi bilo je puno pozitivne energije I harmonije. Zajedno smo pravili prve muzičke aranžmane, družili se privatno. I dan-danas se čujem i družim sa svima iz “Suncokreta”. Gorica Popović mi je kuma, a sa Snežanom Jandrlić se često čujem, kao i sa Borom Đorđevićem. Tek kada samo završili čitavu priču oko “Suncokreta” saznali smo da smo u stvari rođaci. Njegova familija je iz Crvenog Brega, odakle je i moja mama – priča Bilja Krstić.
Na nagovor rok novinara Pece Popovića, Bilja i Bora Đorđević pristupaju bendu “Rani mraz” u kom pjeva Đorđe Balašević sa idejom da naprave supergrupu.
– Grupa “Suncokreti” je imala jedan divan koncert koji je čak proglašen I koncertom godine, kao i hit godine “Dolazi zima”. Nakon njega u studiju „M“ u Novom Sadu, Petar Popović, kritičar, inače moj veliki prijatelj, došao je na ideju da Bora Đorđević, Đole Balašević, Verica Todorović i ja budemo srž novog benda “Rani mraz”. Tada je to ostalo samo na ideji, jer su i Bora i Đole bili i suviše jake ličnosti da bi izdržali tu neku zajedničku priču. Bora je zatim „napravio“ Riblju čorbu, a Đole i ja smo napravili prvi album “Ranog mraza” koji se zvao „Mojoj mami umesto maturske slike“. Sarađivali smo i na albumu “Odlazi cirkus” – dodaje Bilja.
Poslije “Suncokreta” i “Ranog mraza” po nagovoru Balaševića krenula je u solističku pop karijeru.
– Moja prva solistička ploča iz 1983. godine se zvala „Prevari večeras svoje društvo sa mnom“. Nakon toga sam se udala i nedugo zatim rodila Milicu, moju prvu kćerku. Kada je ona porasla snimila sam još jedan album „Iz unutrašnjeg džepa“, koji je krstio Neša Leptir, a zatim još jedan koji se jednostavno zvao „Bilja“. Osamdesete godine prošle su uz zvuke Novog talasa. Imala sam puno nastupa tih godina. Nastupala sam sa bendom koji je pratio Delču i Peđu D Boja. Zanimljivo je da sam od Srđana Šapera iz grupe “Idoli” dobila pjesmu “Poštare nađi mi mladića bre” sa kojom su “Idoli” 1985. trebali da nastupe na “Evroviziji”. Bend im se na žalost raspao te godine i meni je dospjela pjesma koja je postala veliki hit – priča Bila Krstić.
Međutim, pun pogodak u njenoj karijeri bio je zaokret ka etno muzici I muzičkoj baštini Srbije.
– Kada sam napravila “Bistrik” 2000. godine čak su mi govorili da sam promijenila stil. A ja ne mislim da sam promenila stil, već sam zaista pronašla put ka dobroj muzici. Paralelno s vaspitanjem djece imala sam i dosta vremena da preslušavam stare ploče i tonske zapise pohranjene u arhivu Radio Beograda i tada se iskristalisalo u meni šta ja to želim da napravim sa našom tradicionalnom muzikom. U avanturu “Bistrik“ ušla sam sa Ljubom Ninkovićem koji je veoma dobro razumio i široko posmatrao šta se dešava na našoj muzičkoj sceni. Najpre smo snimili prvi album „Zapis“, a tek poslije šest mjeseci osnovan je “Bistrik”. Godine 2002 objavili smo muziku iz filma “Zona Zamfirova”. Do nevjerovatnog uspjeha u svijetu došlo je slučajno. Konkurisali smo za učešće na festivalu etno muzike u brazilskom gradu Salvadoru i bili prihvaćeni. Tamo smo napravili fantastičan koncert. Vidjeli su nas promoteri etno muzike i menadžeri iz cijelog svijeta poput Franka Delamora. Ponude su prosto stizale iz dana u dan. Najviše smo nastupali u Italiji i Francuskoj. Tako da sam bila prinuđena da napravim bend. Od tog momenta do danas grupa stalno radi. Na najbolji način predstavljam muziku Srbije svijetu. Snimili smo četiri albuma i pripremamo peti – kaže Bilja Krstić.
Velika priznanja u svijetu i brojne nagrade nisu je promijenile. I dalje je skromna i na svoj uspjeh gleda sa strane kao da se događa nekom drugom.
– Kad malo bolje pogledam, poslije svih ovih godina na svakom albumu koji sam snimila imala sam napredak i u muzičkom i u produkcionom smislu. Obožavam višeglasno pjevanje i neobične muzičke spojeve. Recimo, radila sam sa indonežanskom djecom muzičku radionicu na Baliju. Bilo je divno slušati kako djeca pjevaju na srpskom “Kalajdžisko kolo” ili “Oj Moravo”. Učestvovala sam na nekoliko projekata najljepših ženskih glasova Evrope i sveta. Prijaju mi takva priznanja. Na festivalu u Sao Paolu, pravili su “Mediteraneo orkestar” sa najboljim muzičarima iz tog regiona, ja sam bila izabrana da budem pjevačica tog benda. Izabrana sam u ogromnoj konkurenciji najboljih pjevačica Bugarske, Španije, Portugala, Italije. Postoji album na kom ima 14 najlepših ženskih vokala svijeta, gdje se nalazim u društvu pjevačica kao što je, na primer, Sezarija Evora. To je velika čast – kaže na kraju Bilja Krstić.