Porušena privredna infrastruktura, nestanak industrije i dugotrajna tranzicija ostavili su nas bez privrednih giganata koji bi mogli stati rame uz rame s evropskim i svjetskim konkurentima. Ono što nam je ostalo zdrava hrana i čista pitka voda — jedini su aduti s kojima smo mogli, čista obraza, izaći na svjetsko tržište.
Ali, priča o osiromašenom uraniju i nemaru prema prirodi ubila je i tu posljednju nadu.
Jedna smo od rijetkih zemalja na svijetu u kojoj se voda još pije iz česme, a uvozimo mineralne i obične vode toliko da je za ne povjerovati. U isto vrijeme, oko milijardu ljudi u svijetu nema pristup čistoj i zdravoj vodi.
Jesmo li toliko nemarni prema ovom prirodnom blagu? Jesmo li svjesni koliko ga olako gubimo?
Svjetski eksperti upozoravaju da će, nastavi li se zagađivanje, svijet zadesiti katastrofa s nesagledivim posljedicama.
Prije pedesetak godina rijeke su bile pune ribe. Danas se u rijetkima od njih mogu naći mladice i kečige. Industrijalizacija, otpadne vode, fekalije i ljudski nemar, u mnogim vodotocima potpuno su uništili prirodnu ravnotežu. Rijeke o kojima su pjevane pjesme danas su samo podsjetnik na izgubljenu čistoću.Bosna i Hercegovina važi za zemlju bogatu kvalitetnom vodom, ali i za zemlju koja je ne zna čuvati. Zakonska regulativa postoji, usklađena je s evropskim standardima još 2006. godine. Ali voda, bez ekonomske dobiti, i dalje teče u nepovrat.
Vijesti poput „Zagađena voda na vrelu Bosne“ zabrinu tek šačicu ekologa, dok „bespravna“ gradnja u vodozaštitnim zonama napreduje. Table s natpisima „Voda nije za piće“ postale su prizor koji plaši i ono malo turista što dolaze da obiđu našu prirodu.
U svijetu se čistom vodom uveliko trguje. Mi je, jednostavno, puštamo da teče.
Na našem tržištu sve je više uvoznih flaširanih voda, možda točenih i u našem komšiluku, ali s tuđom etiketom. U međuvremenu, tešanjsku mineralnu vodu piju američki predsjednici. Ona redovno osvaja nagrade na svjetskim takmičenjima. No, na policama naših trgovina nema je, jer trgovački lanci radije uvoze sumnjive vode nego da daju prostor domaćem proizvodu.
„Sarajevski kiseljak“, opjevan u pjesmama, jedva prelazi granice države, dok „Kladanjska voda“ već odavno živi samo u sjećanju. Nije se onda čuditi što devize odlaze na raznorazne tablete jer, po trgovačkim lobijima, „Viagra“ bolje diže moral od prirodnog bosanskohercegovačkog blaga.
Umjesto da čuvamo ono što imamo, mi, pod parolom „tuđe slađe“, plaćamo više za tuđe, a vlastite resurse prepuštamo zaboravu.
U narednih pedesetak godina voda će još teći iz slavina. Potrošnja će se, međutim, utrostručiti. Količine padavina ostaju iste, a podzemne vode porašće tek neznatno. Umjesto iz bunara, voda će se morati dovoditi iz rijeka i jezera, a one su, već danas, pretežno zagađene.
A kako onda zamisliti život bez vode?
Nikako.
Osim ako se prema njoj ne budemo odnosili kao prema najvećem zajedničkom blagu koje imamo.
Jer, kada i posljednja kap presuši, neće više biti ni opravdanja ni nade.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.