Zaglavljeni u uglu južne Gaze, članovi porodice Abu Jarad drže se stroge rutine preživljavanja.
Pobjegli su iz svoje udobne kuće s tri spavaće sobe u sjevernoj Gazi nakon što je prije skoro tri mjeseca izbio rat između Izraela i Hamasa . Porodica od 10 ljudi sada se stisne u šator od 16 kvadratnih metara na pješčanoj parceli posutoj smećem, koja je dio velikog kampa raseljenih Palestinaca.
Svaki član porodice ima svakodnevne zadatke, od skupljanja grančica do paljenja vatre za kuhanje, do pretresanja gradskih pijaca u potrazi za povrćem. Ali njihovi najbolji napori ne mogu prikriti njihov očaj.
Palestinci koji traže utočište u južnoj Gazi kažu da je svaki dan postao borba za pronalaženje hrane, vode, lijekova i radnih kupatila. Sve to vrijeme žive u strahu od izraelskih zračnih napada i rastuće prijetnje bolesti.
Izraelsko bombardovanje i kopnena invazija na Gazu, koja je sada u svojoj 13. sedmici, gurnula je gotovo sve Palestince prema južnom gradu Rafah duž egipatske granice. Ovo područje je imalo prijeratno stanovništvo od oko 280.000, što je brojka koja se posljednjih dana povećala na preko milion, prema UN-ovoj agenciji za palestinske izbjeglice.
Rafahovi stambeni blokovi su krcati ljudima, često proširenim porodicama koje su otvorile svoja vrata raseljenim rođacima. Zapadno od grada nikle su hiljade najlonskih šatora. Hiljade više ljudi spava na otvorenom, uprkos hladnom i često kišovitom zimskom vremenu.
Veći dio sjeverne Gaze sada je pod kontrolom izraelske vojske, koja je početkom rata pozvala Palestince da se evakuiraju na jug. Kako je rat odmicao, izdato je sve više naređenja za evakuaciju za područja na jugu, prisiljavajući palestinske civile da se gomilaju u sve manje prostore, uključujući Rafah i obližnji komadić zemlje zvan Muwasi. Čak su i ovi navodno sigurni prostori često pogođeni zračnim napadima i granatiranjem.
Rat je izbio 7. oktobra nakon što su militanti Hamasa upali u južni Izrael, ubivši oko 1.200 ljudi i otevši 240 drugih. U borbama je ubijeno preko 22.400 Palestinaca, prema podacima Ministarstva zdravlja na teritoriji kojom upravlja Hamas, a koja ne pravi razliku između civila i boraca.
Prema Noumanu, Awatifovom bratu, sukob je doveo porodicu cijelom dužinom Gaze. Pobjegli su iz svog doma u gradu Beit Hanoun na sjevernoj granici prvog dana rata i ostali kod rođaka u obližnjem gradu Beit Lahia.
Šest dana kasnije, intenzitet izraelskih napada u pograničnom području poslao ih je na jug u bolnicu Al-Quds u gradu Gaza. Pošto su ljudi počeli da evakuišu bolnicu dva dana kasnije, otputovali su u urbani izbeglički kamp Nuseirat u centralnoj Gazi, putujući pešice od 10 kilometara (6 milja).
Ostali su u skučenoj zgradi UN-ove škole u Nuseiratu više od dva mjeseca, ali su otišli 23. decembra kada se izraelska vojska usmjerila ka ciljevima Hamasa u izbjegličkim kampovima u centralnoj Gazi.
Pobjegli su u Muwasi 23. decembra, vjerujući da je to najsigurnija opcija. Prvu noć su spavali na otvorenom. Zatim su kupili najlon i drvo na pijaci u Rafahu za izgradnju šatora.
Nouman, računovođa, spava na podu prekrivenom najlonom sa suprugom, sestrom, šest kćeri i jednim unukom. Spavaju na boku kako bi sačuvali prostor.
Rekao je da je šator koštao 1.000 šekela, oko 276 dolara. “To je potpuno ludo”, rekao je. U Rafahovoj ratnoj ekonomiji vođenoj potražnjom, veći unaprijed izgrađeni porodični šatori sada se kreću od 800 do 1.400 dolara.
Porodične muke počinju u 5 ujutro. Nouman je rekao da je njegov prvi posao da zapali malu vatru da skuva doručak, dok njegova supruga i kćeri mijese tijesto za somun, a zatim peru svoj pribor i metalni roštilj.
Nakon jela, njihova pažnja se okreće donošenju vode i hrane, zadacima koji zauzimaju većinu dnevnog svjetla.
Nouman je rekao da on i nekoliko njegovih mlađih rođaka sakupljaju vrčeve vode iz jedne od javnih cijevi u blizini, vode koja se isključivo koristi za pranje i nije pogodna za piće. Zatim odlaze do jedne od desetina cisterni sa pijaćom vodom razbacanih po gradu, gdje čekaju u redu satima.
Galon vode za piće košta jedan šekel ili 28 centi. Neki, tako očajni za gotovinom, čekaju u redu samo da bi prodali svoj prostor.
Nakon što se voda donese, članovi porodice kreću između nekoliko otvorenih pijaca u potrazi za povrćem, brašnom i konzerviranom hranom za večernji obrok. U međuvremenu, Nouman se bavi traženjem granja i komada drveta kako bi zapalio vatru.
Cijene hrane su skočile. Gaza se suočava s akutnom nestašicom hrane i lijekova i u velikoj mjeri ovisi o pomoći i zalihama koje stižu kroz dva prijelaza, jedan egipatski i jedan izraelski, i ono što je uzgojeno u nedavnoj žetvi. Više od pola miliona ljudi u Gazi – otprilike četvrtina stanovništva – gladuje, saopštile su Ujedinjene nacije krajem decembra.
Dalia Abu Samhadana, mlada majka koja se sklanja sa porodicom svog strica u prepunoj kući od 20 ljudi u Rafi, kaže da su jedine osnovne namirnice na njenoj lokalnoj pijaci paradajz, luk, patlidžan, pomorandže i brašno. Svi su praktično nepriuštivi.
Vreća brašna od 25 kilograma (55 funti) prije 7. oktobra koštala je oko 10 dolara. Od tada se kretao između 40 i 100 dolara.
“Moj novac je skoro nestao”, rekla je Abu Samhadana, nesigurna kako će moći prehraniti svoju kćer.
Raseljeni Palestinci u Rafi imaju pravo na besplatnu pomoć ako se registruju kod Agencije UN-a za palestinske izbjeglice, koja dijeli brašno, ćebad i medicinske potrepštine na 14 mjesta širom južne Gaze. Često provode sate u redu čekajući da se pomoć podijeli.
Abu Samhadana, koja je porijeklom iz obližnjeg južnog grada Khan Younis, rekla je da je nekoliko puta pokušala da se registruje za besplatnu pomoć, ali je odbijena zbog nedostatka raspoloživih zaliha.
Agencija UN-a je jednostavno preplavljena i već pruža podršku za 1,8 miliona ljudi u Gazi, kaže Juliette Touma, njena direktorica komunikacija. Rekla je da ne zna da li je agencija prestala da registruje nove tražioce pomoći.
Pošto je ostalo još nekoliko opcija, neki gladni Palestinci u Rafahu pribjegli su uzimanju paketa iz kamiona pomoći dok su prolazili. Agencija UN-a za izbjeglice potvrdila je da su neke zalihe pomoći ukradene iz kamiona u pokretu, ali nije navela nikakve detalje.
Hamasova policija koja prati kamione pomoći od graničnih prelaza do skladišta UN-a viđena je kako tuku ljude, uglavnom tinejdžere, dok pokušavaju da zgrabe ono što mogu. U nekim slučajevima su ispalili hice u zrak. U jednom incidentu, 13-godišnji dječak je poginuo kada je Hamasova policija otvorila vatru.
U međuvremenu, zdravstveni zvaničnici upozoravaju na sve veće širenje bolesti, posebno među djecom.
Svjetska zdravstvena organizacija prijavila je desetine hiljada slučajeva infekcija gornjih disajnih puteva, dijareje, vaški, šuga, vodenih kozica, kožnih osipa i meningitisa u skloništima UN-a.
Brzo širenje bolesti uglavnom je posljedica prenaseljenosti i loše higijene uzrokovane nedostatkom toaleta i vode za pranje.
Porodica Abu Jarad iskopala je svoj improvizirani toalet pričvršćen za šator kako bi izbjegla zajednička kupatila. Ipak, porodica je podložna bolestima.
“Moja unuka ima 10 mjeseci i od dana kada smo došli u ovo mjesto pati od gubitka težine i proljeva”, rekla je Majeda, Noumanova supruga.
Odlazak u apoteku nudi malu pomoć. “Ne možemo pronaći nijedan (odgovarajući) lijek koji je dostupan,” rekla je.