Berlusconija, čiji je nadimak bio ‘Il Cavaliere’ (Vitez), neće lako zaboraviti kod kuće, ali ne samo u rodnoj Italiji, on također ostavlja neizbrisiv pečat na evropsku politiku.
“Pratila sam njegovu političku karijeru od početka, kasnije kao novinarka, a najprije kao studentica, pišući disertaciju pod naslovom “Il cammino inarrestabile di Silvio Berlusconi – Nezaustavljivi uspon Silvija Berlusconija” nakon što je pobijedio na svojim prvim izborima 1994.”, navodi Katya Adler, urednica BBC-a za Evropu.
Berlusconi je jednostavno izazvao politički zemljotres u Evropi te godine, a njegov uticaj će biti prisutan još dugo nakon njegove državne sahrane koja će biti održana u srijedu.
U 1990-ima se činilo revolucionarnim imati poslovnog tajkuna, bivšeg pjevača na kruzerima i općenito političara bez karijere na čelu važne članice EU-a i NATO-a Italije.
Bilo je to vrijeme političkog produbljivanja evropskog projekta fokusiranog na Bruxelles, međutim, Silvio Berlusconi gurao je više nacionalistički, Italija na prvom mjestu tip narativa.
“Jednom prilikom sam dobila informaciju da je rekao čelnicima EU na jednom summitu da umjesto toga trebaju više govoriti o ženama i nogometu”, prisjeća se Adler.
Kod kuće, Berlusconi je uskočio u koalicijsku vladu s postfašističkom krajnjom desnicom, koja je do tada bila tabu tema u poslijeratnoj Italiji, što ih je učinilo društveno prihvatljivijima.
Bio je namjerno politički nekorektan, tvrdeći da govori jezikom ”običnih ljudi”. Nikada nije mario jer je koristio svoje medijsko carstvo kao prednosti nad političkim protivnicima.
Također je iskazao nepoštivanje pravosuđa, a kasnije je pokušao promijeniti italijanski zakon kako bi i sam izbjegao kazneni progon.
Berlusconijevu političku igru možemo prepoznati i u nekim od sadašnjih lidera pojedinih evropskih zemalja.
Na mnogo načina, on je otac modernog populističkog nacionalizma u Evropi. Sastojci njegovog političkog koktela vidljivi su u brojnim ambicioznim desno orijentisanim političarima i političkim pokretima širom kontinenta.
Neki od njih su mađarski premijer Victor Orban, koji je u ponedjeljak javno oplakivao Berlusconijevu smrt, kao i više od jedne austrijske vlade, francuske političarke Marine le Pen i mnogi drugi.
Mogu se povući paralele i dalje van Evrope kao naprimjer s bivšim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, kojem se Berlusconi divio.
Imao je sklonost prema jakim političarima, poput Vladimira Putina, s kojim je bio veliki prijatelj. Čak se kaže da je ruskom predsjedniku poklonio posteljinu ukrašenu licima njih dvojice. Nakon što je u ponedjeljak čuo za Berlusconijevu smrt, predsjednik Putin opisao ga je kao “dragu osobu, pravog prijatelja”.
Prijateljski odnosi sa desno orijentisanim političarima predstavljaju kontrast njegovom često oštrom odnosu s italijanskim tradicionalnim prijateljima, Njemačkom i Francuskom.
Ta bliskost s Moskvom brinula je italijanske saveznike, posebno nakon invazije na Ukrajinu, kada je Berlusconi ponovno bio u koalicijskoj vladi.
U Bruxellesu, u sjedištu Evropske unije, na njega su gledali s podsmijehom i prezirom.
Uprkos retorici i gotovo nemilosrdnom optimističkom političkom sramu, čak ni kad je Italiju pogodila ekonomska kriza 2008., Berlusconi nije uspio poboljšati bogatstvo svoje zemlje ili čak radikalno promijeniti Italiju.
Umjesto toga, stvarna promjena koju je donio bila je uticaj i ohrabrivanje nove generacije ambicioznih političara u široj evropskoj političkoj areni.