Nacionalizam je bio gorivo, strah alat, a mladost žrtva.
Balkan je tri decenije zarobljen u mutnoj vodi historije, u kojoj se isti otrovi stalno pretaču iz jedne čaše u drugu. Ratni huškači, trgovci strahom i sitni dušebrižnici, odavno su izgubili orijentir u vremenu, ali još uvijek pokušavaju crtati granice tamo gdje su odavno izbrisane. Njihova politika je fosil – kruta, ispucala i jalova. Nekada su vikom osvajali mase, a danas šute, nesposobni da odgovore na ono što ne razumiju.
Danas, tri decenije kasnije, oni isti radikali, opsjednuti istim lažima, ne znaju šta ih je snašlo. Svijet koji su izgradili na podjelama i lažnom herojstvu raspada se pred očima generacija koje ne žele živjeti u sjeni ratova svojih roditelja. U očima tih mladih ljudi, s indeksima u ruci i znanjem u džepu, ne vidi se mržnja – vidi se pitanje: Šta ste nam to ostavili?
Radikali devedesetih su živjeli od krvi i tla, hraneći narode strahom i lažnim mitovima o veličini. Njihove zastave nisu bile simbol ponosa, već povezi preko očiju. Njihovi govori nisu nosili vizije, već kosti iz prošlih ratova. Danas, pred njima stoji generacija koja odbija živjeti u njihovim sjenama. Generacija kojoj je pasoš važniji od etničkog ključa, čije su ambicije veće od granica na karti, čiji su snovi širi od uskih nacionalnih rovova u koje ih pokušavaju sabiti.
Politike koje su nas trovale decenijama ostavile su nas izolovane, siromašne i zarobljene u ciklusu izbora gdje uvijek pobjeđuju isti – ili njihovi loši klonovi. Sve što se promijenilo jeste što im više ne vjerujemo. Mladost 21. vijeka ne čeka njihove odgovore jer ih oni nemaju. Ona ih nadglasava. Na ulicama, na internetu, na izborima.
Nijemi su pred njom, jer je to prvi glas koji ne mogu ugušiti, prva vatra koju ne mogu zaliti svojim pohabanim pričama. Šta mogu reći onima koji odbijaju biti taoci prošlosti? Kako objasniti mladima, koji dišu svijet, da treba da žive u balkanskoj čaši u kojoj je voda odavno ustajala?
Njihove metode su istrošene, njihova retorika ispucala, njihova moć se topi pod teretom vlastite besmislenosti. Mladost 21. vijeka ne gleda prema prošlosti sa divljenjem, već sa gađenjem – kao prema zidu ispisanom starim, izblijedjelim grafitima mržnje.
Radikali 90-ih su nijemi jer se prvi put suočavaju s nečim što ne mogu ugušiti – generacijom koja ih nije dužna slušati.
I ne planira.
Oni su fosili, a mladost je tektonski poremećaj. Vrijeme im ističe, a ono što dolazi neće tražiti dozvolu da ih pomete.