Evo, u zemlji gdje se radi, radi i ne boji se gladi jer, zašto bi se? Ako slučajno nađete radno mjesto, znajte da će vam plata sigurno biti dovoljna da pokrenete vlastitu olimpijadu štednje, a automobili koje kupuju naši lideri su svakako mnogo važniji od, recimo, civilizovanih uslova života običnih ljudi.
Svi smo mi ovdje zadovoljni kad nam pomoć stiže iz „Pomozi.ba“ – jer zašto bi se država brinula o zdravstvu i pomoći? I dok se “Pomozi.ba” brine za zdravlje i obrazovanje, naša država ne prestaje da sa svojim majstorskim radom – popravlja Željezničku prugu „u duhu sadake“, jer zašto bi ulagali u infrastrukturu kad možemo stvoriti umjetnost minimalizma? Dobro jutro i onima na vlasti koji su zaslužni što su svi oni koji se ne mogu nositi sa stvarnošću dobili priliku da pišu vlastite tragedije. Tako je, djeca koja prijete, ubijaju i šalju prijetnje bombama su samo rezultat toga što se za njih brine država s istom pažnjom s kojom se brine o duhovnom miru tisuća građana. Naša djeca, umjesto da se igraju u parku, nauče šta je to bomba, dok odrasli nauče kako se „spuštaju“ na dno skale moralnosti. Koji je Plan rasta, pitate? A zašto bi nam trebao? Rasti ćemo „zajedno“, baš kao u onoj pjesmi „Samo da rata ne bude“. U stvarnosti, to nam je jedini plan – život u čekanju da se nešto desi, a da to nešto bude nešto dobro?
Smiješno je, zar ne?
Naša empatija, ta dragocjena stvar koju čuvamo kao relikviju prošlih vremena, doseže domet kućnog praga. Šta nas briga za susjede, sve dok oni ne ometaju naš mir – a i tada, barem imamo petlju željeti im da je gore. Kultura? Oh, da, naša kulturološka dostignuća svode se na komentarisanje filmova, muzike i predstava iz Juge. I to je sve što znamo, i sve što ćemo ponuditi – opet i iznova, dok se ne zaboravi. Jer, zašto se truditi kad imamo sve potrebne uvjete da se ničim ne bavimo osim obezbjeđivanjem svojih interesa?
A kad već govorimo o pozitivnim stvarima, tu je i Fikret Hodžić, koji je iznenada postao simbol naših zatvorskih luksuza – jer očigledno je da je život van zatvora ono što je zaista neudobno. Živimo u zemlji gdje su činjenice rijetke kao dobra šala, jer pišu ih samo oni sa čudnim predznakom. A, da, ni to nije bez opasnosti – likvidacija čeka iza ugla, pa da se i pisci pamte po onome što su rekli, a ne po tome što su se usudili pisati.
I da, predstojeće sjednice Predstavničkog doma FBiH? Pa, ko ima vremena za to kad je dnevni red već dovoljno bogat – a to je, naravno, ništa. Počastite se statistikom saobraćajnih nesreća, koja svakim danom raste, jer putevi su sigurni kao najsjanija ideja političara u koktelu vlasti.
U ovoj zemlji, svi smo kao političke priče – pričamo ih i obećavamo, ali tek kad odrastemo možemo progovoriti. I samo hrabri. I to, samo ako prežive. Tamo gdje je sve opasno, gdje se bira tko će biti meta i što će se objaviti, transparentnost je samo riječ u rječniku – a svi znamo da se rječnici kod nas brzo zaborave.
Ne zaboravimo na briljantnu ideju da ne podržavamo domaće, već da se veselimo jeftinom uvozu iz EU. U prvih devet mjeseci ove godine, BiH je uvezla svježeg mesa za nevjerojatnih 424,7 miliona maraka. Bravo! Dok stočari uporno ponavljaju kako im prekomjerni uvoz prijeti opstanku i ugrožava domaću proizvodnju, mi, naravno, pokazujemo svima ko je stvarno „stoka“. A šta je s vodom? Pa, naravno, i tu smo junaci – za uvoz vode smo iskeširali više od 205 miliona KM. I da, kao šlag na tortu, BiH se dosjetila da uveze vodu iz Sjeverne Koreje. Jer, naravno, ništa ne kaže „odgovorno upravljanje resursima“ kao nabavka vode od jedne od najizoliranijih zemalja na planetu. To je ta kreativnost koja nam je svima potrebna – i to, sa sveironijom!
Dakle, pozdrav svim političarima i nadležnim ministarstvima koji, umjesto da rade, čekaju da ih život iznenadi. I ne zaboravimo – svaka politička priča završava isto: gubi se u zaboravu, pa čak i ambasade prestaju biti važne. Sve dok se vraćamo u krug s istim pitanjem: „Šta se to radi?“
I tako, dok narkobosovi dobijaju tendere, prijete likvidacijom i bahate se, mi mirno sjedimo i uživamo u toj „stabilnosti“ koja nas je sve obuzela. A dok gledamo silne proteste ljudi koji su ostali na nuli, nama je sve super – jer, ko još obraća pažnju na jadne kad se možeš fokusirati na to kako ti ide kafa u omiljenom kafiću? Femicidi? Ah, to su samo „društvene nedaće“, tako da, nije da se obaziremo. I, naravno, rastuće cijene potrošačkih korpi – ali hej, šta je život bez malo adrenalina kad ideš u trgovinu i nadaš se da ćeš moći kupiti barem pola od onog što ti je na listi?
A račun za struju? Ma, to je samo sitnica, ona čarolija koja nas svaki mjesec iznenadi i natjera nas da se zapitamo: „Koliko smo zapalili svjetla, stvarno?“ Ali sve je to u redu – dok je nama dobro, neka se samo onaj koji ode s ove strane javi gdje ide, da znamo da nije zaboravio sve nas koji smo ostali.