Povodom Mladićeve smrti, BBC je ponovo objavio Littleov tekst u kojem je novinar detaljno opisao njihov susret.
Tekst prenosimo u cjelosti.
– Noću se na horizontu mogla vidjeti vatra etničkog čišćenja. Ti plamenovi bili su jedina svjetlost pod noćnim nebom, dok bi crna dolina svijetlila narandžastim iskrama.
Mogli ste vidjeti muškarce iz našeg sela kako se tiho kreću u sjeni svojih domova, od kojih je svaki bio naoružan kakvim starim oružjem, preostalim iz davnih ratova koje se, baš poput strahova, sumnji i nepovjerenja, prenosilo s koljena na koljeno.
Posmatrao kolonu
Jednog jutra posmatrao sam kolonu muškaraca i žena kako izlazi iz šume. Dva dana ranije protjerani su iz svojih domova i pobjegli su s onim što su mogli ponijeti. Većina je išla pješice. Neki su bili nagurani na starim zaprežnim kolima, koje su vukli magarci. Bilo ih je možda 40.000. Njihov rodni grad pao je pred srpskim napredovanjem koje se dogodilo bez upozorenja.
Među njima je bio čovjek koji je djelovao kao da je na rubu kolapsa. Zaustavio se da razgovara s nama.
Čitav grad je izbjegao, rekao je. Razdvojio se od supruge tokom dugog i mukotrpnog puta ka sigurnosti i plašio se da ona nije preživjela. Njegova blijeda, gotovo prozirno bijela koža bila je zategnuta preko kostiju lica poput perforiranog papira. Čelo mu je od pada bilo u modricama.
Pitao sam ga koliko ima godina. Rekao je da ima 80. “Mogu li vas pitati”, rekao sam, “jeste li Hrvat ili Musliman?” Sjećanje na to me i danas sramoti dok mi u glavi, kroz sve ove godine, odzvanja njegov odgovor. “Ja sam”, rekao je, “muzičar”.
Naše praktično etničko etiketiranje svelo ih je na Srbe, Hrvate i Muslimane. No, oni su bili i muzičari, naučnici, doktori, vodoinstalateri, poljoprivrednici, majke, očevi, braća, sestre i vrlo često – djeca.
Upoznao Mladića
Mladića sam upoznao tog prvog toplog ratnog ljeta u Bosni. Bili smo u kasarni u Lukavici, na južnom prilazu Sarajevu. Kasarna je bila preplavljena oružjem i prkosnim, prijetećim hodom paravojnih formacija.
Kalašnjikov se mogao kupiti za 200 dolara, ručna bomba za samo jedan dolar, što je, kako ću ubrzo saznati, bila cijena jednog svježeg jajeta u opkoljenom gradu.
Rukovao sam se s Mladićem, a on mi je čvrsto stisnuo ruku i privukao me k sebi. Rekao mi je da se upravo vratio s linije fronta u centru Sarajeva i vidio sam da je bio ponesen tom uzbudljivom blizinom borbe.
Držao me za ruku nekoliko minuta, fiksirao me pogledom i rekao da je on veliki zaštitnik bratstva i jedinstva u bivšoj Jugoslaviji te da sanja o svijetu u kojem neće biti ni pušaka ni rata. Tada mi je djelovao fanatično, i to opasno fanatično.
Masovni zločini
U godinama koje su uslijedile, snage pod njegovom komandom počinile su najgore ratne zločine na evropskom tlu od nacista. U ratni rječnik unijeli su zloglasni novi eufemizam – etničko čišćenje.
Počinili su masovna ubistva, istrebljenje, masovna silovanja i prisilna protjerivanja. Palili su selo za selom, sve uime stvaranja etnički čiste srpske teritorije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Na kraju, u Srebrenici, počinili su genocid.
Dva dana nakon što sam sreo starog muzičara na toj vlažnoj, blatnjavoj ivici puta, i sam sam uvučen u ratne strahote na ličan, i u to vrijeme, razarajući način.
Mojeg snimatelja Tihomira Tunukovića, čovjeka kojeg sam poznavao i s kojim sam radio proteklih 18 mjeseci, ubio je srpski snajperista s grebena iznad puta kojim je vozio. Razdvojili smo se ranije tog jutra. Imao je 25 godina, bio je talentovan i ambiciozan mladi filmski stvaralac iz Zagreba.
Njegovo tijelo prevezli smo nazad razrovanim planinskim putevima do obale i Splita. Na sahrani su nam srca pucala od tuge. Ta tuga nas je povezala sa samim osjećajem rata – nagonom za osvetom, što je bila tako izražena karakteristika svega čemu smo svjedočili.
General Mladić nije povukao okidač, ali je njegova komanda stvorila atmosferu bezobzirne samovolje koja je odnijela desetine hiljada života.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.