Ovo priznanje za Ljevakovića predstavlja potvrdu njegovog dugogodišnjeg, predanog i svestranog književnog i kulturnog rada, ali istovremeno i priznanje čovjeku koji je decenijama svojim djelovanjem nastojao sačuvati ono što je najvrjednije riječ, sjećanje, čovjeka i njegovu pripadnost prostoru kojem pripada.
Kemal Ljevaković iz Tešnja istaknuti je bosanskohercegovački profesor, pjesnik, prozaista i leksikograf. Cijeli svoj radni vijek posvetio je odgoju i obrazovanju mladih, književnom stvaralaštvu, istraživanju prošlosti i očuvanju jezičke i kulturne baštine tešanjskog kraja. Njegov rad odavno je prerastao granice pedagoške profesije i postao svojevrsna misija čuvanja kolektivnog pamćenja.
Studirao je srpskohrvatski jezik, južnoslavensku književnost i povijest na Višoj pedagoškoj školi u Mostaru, gdje je diplomirao 1970. godine. Studij je kasnije nastavio na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radio je kao profesor i učitelj u Osnovnoj školi „Kulin ban“ Tešanjka, gdje je u tri mandata obavljao i dužnostdirektora škole.
Ipak, njegov stvaralački put nije ostao ograničen samo na prosvjetni rad. Naprotiv, Ljevaković je tokom decenija pokazao izuzetnu agilnost, istraživačku upornost i stvaralačku energiju, ostavljajući iza sebe djela različitih književnih i naučno-publicističkih profila. Njegov opus svjedoči o čovjeku koji nije želio biti samoposmatrač vremena u kojem je živio, nego njegov hroničar, tumač i čuvar.
Posebna vrijednost njegovog rada upravo je u tome što se u njegovim knjigama susreću književnost, historija, usmena tradicija, jezik, biografija i kolektivno sjećanje. Ljevaković piše o ljudima i događajima, ali istovremeno nastoji sačuvati i duh vremena u kojem su ti ljudi živjeli.
Njegov stvaralački opus obuhvata poeziju, prozu, monografsku građu, biografske zapise, leksikografski rad, recenzije, predgovore i promotivne osvrte. Njegove pjesme prevođene su na engleski i italijanski jezik, a za svoj književni rad dobio je više priznanja, među kojima i Specijalno priznanje na Međunarodnom konkursu poezije „Pablo Neruda“ u Capriju u Italiji 2018. godine.
Među značajnijim djelima Kemala Ljevakovića posebno se izdvajaju „Rat-rane moje duše“, zbirka priča i dokumenata, monografije „Od Trebića do Trepča“ i „100 godina škole u Tešanjci 1909–2009“, roman „Blago blagoslova“, više zbirki pjesama, leksikografsko djelo „Rječnik tešanjskoga kraja: prilog leksikografiji bosanskog jezika“, biografska knjiga „Ekrem M. Ajanović: od realke do znanstvenika“, kao i zbirka kratke proze „Riječ (iz) tišine“.
Sve navedeno pokazuje širinu njegovog interesovanja, ali i jednu veoma važnu osobinu njegovog rada – kontinuitet. Ljevaković godinama neprekidno istražuje, bilježi, piše, uređuje, prikuplja i objavljuje. Njegov rad nije rezultat prolaznog književnog nadahnuća, nego dugogodišnje posvećenosti kulturnom prostoru kojem pripada.
Upravo zbog toga njegova djela imaju i dokumentarnu vrijednost. Ona ostaju kao pisani trag o ljudima, porodicama, školama, običajima, riječima, događajima i društvenim okolnostima koje bi bez ovakvih zapisa s vremenom mogle biti zaboravljene. U tom smislu Ljevakovićev opus predstavlja mnogo više odindividualnog književnog izraza: on je dio kulturne memorije Tešnja i Bosne i Hercegovine.
Posebno mjesto u njegovom radu zauzima „Rječnik tešanjskoga kraja: prilog leksikografiji bosanskog jezika“, kapitalno djelo na 437 stranica. Ovaj rječnik čuva zaboravljeno i nedovoljno istraženo narodno jezičko blago tešanjskog kraja, njegove riječi, izraze, mudrosti i izreke. Njegov značaj nije samo lingvistički. Rječnik je istovremeno svjedočanstvo o načinu života, mentalitetu i kulturi jednog prostora.
U vremenu kada lokalni govori ubrzano nestaju pod utjecajem društvenih promjena, migracija i globalizacije, ovakav poduhvat dobija posebnu vrijednost. Ljevaković je prepoznao da nestankom riječi nestaje i dio svijeta koji je te riječi stvarao i koristio. Zato je njegovo leksikografsko nastojanje svojevrsna borba protiv zaborava.
Sličnu misiju prepoznajemo i u njegovoj zbirci kratke proze „Riječ (iz) tišine“. Ova knjiga predstavlja važan pomak u odnosu na njegovu raniju poeziju i istraživačko-monografsku djelatnost. Riječ je prvenstveno o proznom ostvarenju sastavljenom od petnaest priča u kojima autor istražuje tihe lomove svakodnevice, unutarnje monologe, etičke dileme i duboke tragove kolektivnog i ličnog iskustva.
Priče su duboko ukorijenjene u autentičnost života bosanskog čovjeka. One evociraju prošla vremena, osvjetljavaju lokalni mentalitet i otvaraju pitanja morala, ljudskog dostojanstva, prolaznosti i sjećanja. Autor pripovijedanjem vraća glas ljudima, događajima, običajima, riječima i jednom svijetu koji postepeno nestaje.
Prošlost kod Ljevakovića nije predstavljena samo kao historijska činjenica. Ona je prije svega lična i kolektivna memorija. Zbog toga njegovo pisanje ima posebnu emotivnu i dokumentarnu snagu.
Veza između „Riječi (iz) tišine“ i njegovog leksikografskog rada posebno je zanimljiva. Uz priče je dodat rječnik manje poznatih riječi tešanjskog govornog područja. Tako autor ne čuva samo događaje i ljude nego i jezik jednog prostora i jednog vremena. Rječnik čuva riječi, a književna proza tim riječima vraća život, ljude i priče.
Upravo tu se možda i najjasnije vidi posebnost Ljevakovićevog stvaralaštva: on istovremeno čuva i riječ i ono što je tom riječju imenovano.
Njegov agilni rad posebno dobija na značaju kada se posmatra kroz činjenicu da iza sebe ostavlja djela koja mogu služiti budućim generacijama kao svojevrsni izvori za razumijevanje života na bosanskohercegovačkim prostorima. Monografije čuvaju činjenice i podatke, biografije svjedoče o ljudima i njihovom doprinosu, rječnik čuva jezik, a poezija i proza čuvaju emociju, atmosferu i unutrašnji život čovjeka. Na taj način Ljevakovićev opus čini jednu svojevrsnu književno-kulturnu hronikuvremena i prostora.
Njegov primjer pokazuje koliko pojedinac svojim dugotrajnim i predanim radom može učiniti za sredinu iz koje potječe. Tešanj u njegovim djelima nije samo geografski prostor. On je kulturni, jezički i duhovni prostor, mjesto sjećanja i identiteta, prostor u kojem se prepoznaju sudbine ljudi i širi kontekstbosanskohercegovačkog bitisanja.
Zato je sasvim opravdano Ljevakovićev rad posmatrati i kao svojevrsno zavičajno kulturno zaduženje. On bilježi ono što drugi možda ne primjećuju, spašava od zaborava ono što nestaje i književnom riječju daje trajanje onome što bi protokom vremena moglo biti izgubljeno.
Posebno treba istaći i njegov rad izvan vlastitog književnog stvaralaštva. Kao lektor, recenzent, autor predgovora i promotivnih osvrta, Ljevaković je godinama učestvovao u predstavljanju i afirmaciji drugih autora i njihovih djela. Time njegov doprinos književnosti dobija dodatnu širinu: nije stvarao samo za sebe nego je pomagao i drugima da njihove knjige pronađu put do čitalaca.
Kada se sagleda cjelokupan njegov opus, postaje jasno da je riječ o autoru koji je gotovo cijeli svoj život stavio u službu obrazovanja, kulture, jezika, književnosti i pamćenja.
Njegova djela zato treba čitati i kao lični stvaralački iskaz, ali i kao svjedočanstvo o jednom vremenu. U njima ostaju tragovi ljudi koji su živjeli, radili, patili, nadali se i stvarali na ovim prostorima. Ostaju riječi koje su govorili, običaji koje su njegovali, vrijednosti kojima su vjerovali i sjećanja koja bi bez pisanog traga mogla nestati.
U tom smislu Kemal Ljevaković nije samo profesor, pjesnik, prozaista i leksikograf. On je i vrijedan hroničar zavičaja, čuvar jezika i svjedok vremena.
Priznanje „KNS PERO za 2026.“ „za doprinos bosanskohercegovačkoj književnosti“ zato se može razumjeti kao priznanje ne samo jednom djelu nego višedecenijskom stvaralačkom kontinuitetu. Iza Ljevakovića već sada stoji opus koji ima književnu, kulturnu, jezičku, dokumentarnu i zavičajnu vrijednost.
A možda je upravo to i najveća vrijednost njegovog rada: što ono što je zapisao ne ostaje samo njegovo. Njegove knjige ostaju generacijama koje dolaze, kao svjedočanstvo o tome ko smo bili, kako smo govorili, kako smo živjeli i šta smo kao ljudi na ovim prostorima pamtili.
Riječju, knjigom i sjećanjem, Kemal Ljevaković već decenijama ostavlja trag. A svaki takav trag, sačuvan u knjizi, postaje dio trajnog svjedočanstva o bosanskohercegovačkom čovjeku i njegovom bitisanju.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.