Mustafa Cerić: Najveća opasnost nije podjela nego navika na podjelu

U nastavku prenosimo objavu uvaženog bivšeg reisa, efendije Mustafe Cerića:

“Postoje trenuci u povijesti jednog naroda kada događaji prerastaju okvire administracije, politike i institucija te postaju ispit savjesti.

Najava ujedinjenja Islamske zajednice u Sandžaku (Srbiji) nije samo institucionalno pitanje. Ona je ogledalo duhovnog stanja Bošnjaka u Sandžaku. Ona pokazuje koliko smo spremni da vjeru stavimo iznad vlastitih interesa, a koliko smo spremni vlastite interese obući u odoru vjere.

Dvadeset godina podjele nije proizvelo samo dvije administracije. Proizvelo je dvije psihologije, dva načina razmišljanja, dva osjećaja pripadnosti, dvije istine i, što je najopasnije, naviku da se podjela smatra normalnim stanjem.

To je najveća tragedija. Jer nijedna podjela ne počinje razilaženjem ljudi. Ona počinje razilaženjem srca. Kur’an zato ne počinje govor o zajednici organizacijom nego vjerom: – O vi koji vjerujete! Bojte se Allaha onako kako Ga se treba bojati i ne umirite osim kao muslimani. I čvrsto se svi držite Allahova užeta i nikako se ne razjedinjujte… (Ali ’Imran, 102–103).

Nije slučajno što se ove dvije poruke nalaze jedna do druge. Prva govori o pojedincu. Druga govori o zajednici. Kao da nam Kur’an poručuje da musliman koji se ne zna držati Allahovog užeta neće imati ni uspjeh na Ovome ni spas na Drugome svijetu.

Duhovna ozbiljnost ili institucionalna površnost

Nažalost, posljednjih godina među Bošnjacima/muslimanima Sandžaka često se stiče utisak da se mnogo više energije ulaže u dokazivanje ko je u pravu nego kako da Allah bude zadovoljan svima. To je znak zamjene prioriteta. Kada institucija postane važnija od misije, kada funkcija postane važnija od emaneta, kada pobjeda postane važnija od pomirenja, tada se vjera polahko pretvara u administraciju, a administracija nikada nije mogla zamijeniti duhovnost.

Islam nije nastao zahvaljujući institucijama. Institucije su nastale zahvaljujući islamu. Zato se zajednica ne može obnoviti samo novim statutima, platformama i komisijama. Najprije se mora obnoviti srce. Jer nijedan statut nije dovoljno jak da spoji ono što ego razdvaja.

Najveća opasnost nije podjela nego navika na podjelu

Dvadeset godina je dovoljno dugo da jedna generacija odraste ne poznajući jedinstvenu Islamsku zajednicu. Djeca koja danas završavaju fakultete nikada nisu vidjela zajednicu bez podjele. To znači da podjela više nije incident. Postala je kultura. A kada grijeh postane kultura, tada ga ljudi prestanu osjećati kao grijeh. To je ono čega se treba najviše bojati. Nije problem što postoje različita mišljenja. Problem je kada nestane svijest da je brat važniji od mišljenja.

Površnost našeg vremena

Živimo u vremenu u kojem se sve može izmjeriti osim iskrenosti. Broje se džamije. Broje se medrese. Broje se studenti. Broje se hadžije. Broje se pratitelji na društvenim mrežama. Broje se politički saveznici.Ali ko broji suze majki koje su gledale kako se braća u istoj mahali okreću jedni protiv drugih? Ko broji izgubljene dove? Ko broji izgubljeni bereket? Ko broji izgubljeni stid? Ko broji izgubljeno povjerenje? Allah upravo to broji. Jer Kur’an nas uči da Allah ne gleda naše likove ni našu imovinu, nego naša srca i naša djela.

Allahovo uže nije ničije privatno vlasništvo

Kada Kur’an kaže: – I svi se zajedno držite Allahovog užeta…” On ne kaže: – držite se užeta ove ili one institucije. Ne kaže: držite se ovog ili onog reis (predsjednika). Ne kaže: držite se ovog ili onog muftije. Allahovo uže nije ničije privatno vlasništvo. Ono pripada samo Allahu. Stoga, ko god pokuša prisvojiti Allahovo uže kao dokaz vlastite ekskluzivnosti, pretvara sredstvo jedinstva u sredstvo razdora. To je opasna duhovna zamjena.

Nema pobjednika ako ostane poražen ummet

Ako jedna strana bude tražila kapitulaciju druge, neće pobijediti. Ako druga bude tražila trajnu podjelu pod imenom ravnopravnosti, također neće pobijediti. Jer pobjeda nije kada neko izgubi funkciju. Pobjeda je kada niko ne izgubi brata. Allah Svevišnji će na Sudnjem danu manje pitati ko je bio predsjednik, a mnogo više ko je čuvao jedinstvo muslimana. To je odgovornost pred kojom blijede sve funkcije.Sandžak danas stoji na rubu ponora

Kur’an nakon poziva na jedinstvo upozorava: – …i sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili neprijatelji pa je On sjedinio vaša srca… i bili ste na ivici provalije od Vatre pa vas je On od nje spasio. (Ali ’Imran, 103).

Koliko je ova slika snažna. Ne govori Kur’an da su bili u provaliji. Nego na njenom rubu. To znači da se pad događa jednim korakom. Narodi rijetko propadaju velikim katastrofama. Mnogo češće propadaju malim ustupcima vlastitom egu. Jedan korak. Jedna uvreda. Jedna tvrdoglavost. Jedna neizgovorena isprika. Jedna neiskrena dova. Jedna funkcija važnija od bratstva. I onda ponor postane sudbina.

Vrijeme je za tevbu, a ne samo za pregovore

Zato Sandžaku danas nisu potrebni samo pregovarači. Potrebni su ljudi koji će prvi učiniti tevbu. Jer nijedan sporazum neće biti trajan ako prethodno ne bude sklopljen sporazum između čovjeka i njegovog Gospodara. Nije dovoljno potpisati dokument. Treba potpisati vlastitu savjest. Nije dovoljno pomiriti dvije administracije. Treba pomiriti dva srca. Nije dovoljno ukinuti dvije kancelarije. Treba ukinuti dvije oholosti.

Povijesni trenutak

Možda Allah Svevišnji nijednoj generaciji Bošnjaka u Sandžaku nije dao veću priliku nego ovoj. Ako uspije, ostat će zapamćena kao generacija koja je izliječila ranu dugu dvije decenije. Ako ne uspije, ostat će zapamćena kao generacija koja je zbog prolaznih interesa izgubila povjerenje vlastitog naroda. Povijest će zapisati sporazume. Ali Allah će zapisati nijjete. Zato neka svako, prije nego što napiše novi dokument, napiše u svom srcu jednu dovu: – Gospodaru naš, ne dopusti da zbog nas muslimani ostanu podijeljeni. Očisti naša srca od oholosti, naše jezike od uvreda, naše ruke od nepravde i naše namjere od svake želje osim želje za Tvojim zadovoljstvom. Učini da se čvrsto držimo Tvoga užeta, kako ne bismo pali u ponor iz kojeg nema povratka. Amin.”

Postscriptum:

(Ovakav apel nije usmjeren ni protiv jedne strane. Njegova poruka je da jedinstvo Islamske zajednice neće biti ostvareno samo institucionalnim kompromisom, nego prije svega moralnim i duhovnim preobražajem, jer Kur’an jasno stavlja bogobojaznost, jedinstvo i spas u neraskidivu vezu: tek kada se ljudi iskreno budu držali Allahovog užeta, mogu biti sigurni da će umrijeti kao muslimani te da će izbjeći “ponor bez povratka” na koji upozorava časni ajet iz sure Ali ’Imran (102–103).”